Vjeverica iz minskih polja – Kotar šuma danas

PETRINJA - Stajao sam na vrhu lovačke čeke broj dva. Velikog drvenog objekta koji se klima i škripi visoko iznad zemlje, drvene kućice s koje puca pogled na makadamsku cestu koja presijeca kao što to neki ljudi prije nas davno nazvaše – petrinjska pluća. Zelenu i ogromnu šumu Kotar. Šumu koju danas naseljavaju metalni predmeti koji ubijaju. Bolesne izmišljotine ljudskog mozga napravljene da ubiju druge ljude – mine.

Teško je reći koliko ih ima, ali mnogobrojne ploče s mrtvačkim glavama mi govore da ih ima. Tu u mojoj blizini. Tu pored mene, u ovoj prekrasnoj prirodi i šumi koja se sprema probuditi ovog proljeća spava smrt. Totalno konfuzna i neprirodna stvar koja je vrlo realna i koja nažalost postoji u našim životima.

I tako zadubljen u svoje misli i tišinu koja odzvanja šumom, odjednom sam začuo neki zvuk nečijeg prisustva. Nisam bio sam na ovom mjestu. Kroz minska polja probila se jedna vjeverica. Ne znam da li je to bio Tik ili Tak (kao u crtiću i stripu iz mog djetinjstva), ali je bio prekrasan primjerak ove životinje. Ogroman, moćan, zdrav, divlji – rođen da živi punim plućima u ovoj šumetini. S velikim, debelim, krznatim repom i ogromnim ušima koje kao radari osluškuju okolinu oko nje. Nevjerojatnom lakoćom se penjala na drvo pored mene, pa onda spuštala na zemlju, skakutala po granama i na kraju me skužila. Osjetila je moju prisutnost ali bilo je već kasno. Moj teleobjektiv je dobio priliku kakvu ne dobijate često u životu. Snimiti divlju životinju u njenom prirodnom okolišu.

Tik ili Tak je odskakutao brzinom svjetlosti na drugo, treće i stoto drvo. Izgubio se visoko u granama drveća iznad minskih polja. I više se sigurno nećemo vidjeti. Ali nema veze. Ja sam ju vidio. Svojim očima. Usred minskih polja Kotar šume.