Poreklo prezimena: Selo Komogovina

Poreklo stanovništva sela Komogovina, danas opština Donji Kukuruzari, a nekada Kostajnica. Prema istraživanju Miloša Kordića u njegovoj knjizi „Azbučnik sela Komogovine“. 

NASTANAK SELA I POREKLO PREZIMENA

Nekada su brda oko sela bila bogata vinogradima. A seljani vinom. Kako nisu mogli to svoje vino da potroše sami, a nisu imali kome ni da ga prodaju, oni u centru sela postaviše velike bačve i burad i na njima napisaše: Ko mnogo vina… ili Ko može vina…I ko god je prolazio kroz selo, mogao je do mile volje… I, po predanju, tako i nasta ime selu: Ko mogo vina, Komogovina.

Komogovina je posljednje selo na zapadnoj strani općina Mečenčani, Kostajnica i Donji Kukuruzari. Komagovina se smjestila ispod sjevernih obronaka gore Šamarice (najviši vrh Prisjeka 615 metara). Zauzima središnji dio i Zrinjske gore i Banije. U tom prostoru, u sredini, u pravcu istok-zapad, u dolini rijeke Sunje, koja je jedina rijeka koja izvire i uvire na Baniji, smjestila se Komogovina. Jedno od najljepših sela Banije. Selo se deli na Kordiće i Karanovce, do glavnog mosta preko Sunje, te na Žabare, Žolince i Džigere. Selo se nalazi na oko 220 metara nadmorske visine. Klima je izuzetno povoljna: selo je zaštićeno brdima od od sjevernih vjetrova.

Prvi gospodar Komogovine bio je Vuk Branković (Zmaj Ognjeni) koji je do 1465. godine živeo u Srbiji i bio turski vazal. Te godine je prešao na ugarsku stranu i borio se protiv Turaka. Na tron srpskog despota doveo ga je ugarski kralj Matija Korvin 1471. Kralj mu je darovao velika imanja na obe obale Save, kod Siska. A 1482. godine i gradove Komogovinu i Gradusu. Na ta područja, pretpostavlja se, naseljavao je srpske porodice koje su bježale sa turskih prostora. S narodom je dolazilo i sveštenstvo. Tako Jovan Rajić u Istoriji srbav, objavljenoj u Beču, 1794, govori o tome kako je kralj Matija dozvolio da 1480. Vuk naseli na posjede u Komogovini i Kostajnici oko 800 porodica srpskih ratnika. Često je boravio na Baniji. Bio je hrabar ratnik – i u narodnoj poeziji opjevan.

Po službenoj istoriji, prvi Srbi pravoslavci, došli su u Komogovinu oko 1690. godine, iz Bosne, sa mitropolitom Atanasijem Ljubojevićem i monasima iz manastira Moštanice, kod Bosanske Dubice. On je bio osnivač pravoslavne Komagovine, a ne samo manastira. I postavio temelje srpskom doseljavanju i naseljavanju Komogovine i čitavog područja Banije. Kasnije su Srbi najčešće dolazili u grupama. Najviše ih je kojima bi korijeni trebali biti u Staroj Hercegovini (negde: Staroj Crnoj Gori), pa u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. A ima ih kojima je, prema njihovoj priči, korijen na Kosovu i Metohiji. Neki su u Komagovinu dolazili sa stečenim prezimenima, a neki će ih dobiti na Baniji.

Brojni su istoričari, umetnici, hroničari, memoaristi, književnici, publicisti, novinari i drugi pisali o Komagovini ili je u svojim radovima pominjali. Koliko god ih je pisalo o Komagovini, njene istorije nema. Nema sveobuhvatne istorijske knjige ni o Baniji, ni o Banskoj Krajini, o Vojnoj Krajini, o Vojnoj granici. Kao što je nema ni o sudbini Srba u seobama do Bele Krajine, Sentandreje, Ukrajine.

Odavno je krajiška porodična zadruga otišla u zaborav. Otišlo je u zaborav i ognjište oko koga se okupljala, dogovarala, hranila i voljela čitava porodica. Ostalo je sdamo sjećanje. U selu je porodica bila temelj vaspitanja i formiranja djeteta u nešto, u nekoga, u poštenu i vrijednu ličnost. I porodici komogovljanskoj treba zahvaliti što je počela da šalje svoju djecu u škole, što ih je vaspitavala… Većina porodica u selu bile su temelj, stub, izvorište dobra u svakom svom žitelju.

Među nekadašnjim istaknutim još živim žiteljima Komogovine, svakoko treba istaći autora navedene knjige Miloša Kordića i urednika „Večernjih novosti“ Ratka Dmitrovića.

PREZIMENA U KOMOGOVINI:

Begović,

Borojević,

Vimpolšek,

Vučinić,

Gojsavić,

Grubješić,

Dabić,

Dmitrović,

Žižak,

Zebić,

Ilibašić,

Jasić,

Jurković,

Knežević,

Kordić,

Krivokuća,

Kutlić,

Maljković,

Marković,

Mahić,

Mirosavljević,

Pavlica,

Plavljanić,

Radešić,

Tadić,

Trninić,

Čizmić,

Šestić.

Po sjećanju pisca, ovdje se upisuju i prezimena stanovnika sela koja su pripadala Mjesnom uredu Mečenčani. Neka se nađu. S tim da su ovdje i ona komogovljanska prezimena kojih je bilo i u drugim selima. A ona su:

Agić,

Babić,

Baljak,

Banadinović,

Banjeglava,

Begović,

Birač,

Bjelajac,

Bjelanović,

Bogdanović,

Bogičević,

Bojanić,

Borojević,

Branković,

Budić,

Buinac,

Bunčić,

Vasić,

Velebit,

Verisavljević,

Vilus,

Vuga,

Vujaklija,

Vujanović,

Vukas,

Vukić,

Vukmir,

Vučinić,

Gačić,

Glumac,

Gnjatović,

Gojsavić,

Graovac,

Grnović,

Grubor,

Dabić,

Davidović,

Dejanović,

Dmitrović,

Doronjga,

Đaković,

Đermanović,

Đuklić,

Đurić,

Živanović,

Žilić,

Zebić,

Zec,

Zečević,

Zrnić,

Ilibašić,

Ilić,

Inđić,

Ićinović,

Jandrić,

Japranin,

Jasnić,

Jurić,

Jurković,

Kajgana,

Kalinić,

Karavidić,

Kerajica,

Kesić,

Kladarin,

Kljaić,

Knežević,

Kovačević,

Korasić,

Kordić,

Kremenović,

Kresojević,

Krnjaić,

Krošnjar,

Kuruzar,

Lazarević,

Lazić,

Lovrenović,

Lončarević,

Lotina,

Ljubušić,

Maljković,

Marjanović,

Martić,

Maslovara,

Matijašević,

Milešević,

Miličević,

Milovanović,

Milojević,

Miljević,

Miočinović,

Novaković,

Nožinić,

Nukić,

Obradović,

Obrenović,

Ovrlinić,

Ognjenović,

Odribožić,

Ostojić,

Očigrija,

Pajagić,

Pauković,

Plavljanić,

Poznanović,

Polimac,

Preradović,

Pribičević,

Radić,

Radmanović,

Radošević,

Rajković,

Rajšić,

Ranić,

Ratković,

Rebić,

Reljić,

Rogulja,

Roksandić,

Runjaić,

Rustinac,

Sanković,

Svilokos,

Sekulić,

Silić,

Slavuj,

Sladić,

Srbljanin,

Stojić,

Strižak,

Studen,

Sušić,

Tarbuk,

Tomašević,

Trninić,

Ćorić,

Cvetković,

Colić,

Crnobrnja,

Crnojević,

Čavić,

Čekić,

Čizmić,

Šerbedžija,

Šolić,

Šolak,

Štrbac.

U nekadašnjem manastiru Komogovina, u periodu 1723-1730. godine, delovala je jedina ikonopisačka škola čiji se radovi odlikuju čvrstim vezivanjem za tradicionalni ikonopis Balkana. Tačna godina podizanja manastira u Komogovini ne zna se (negde se pominje 1683. godina). Po Manojlu Grbiću, to je 1693. godina. Za vrijeme boravka u Rusiji, 1715. iguman manastira Komogovine, Teodor Tintorović, i jeromonah Rafailo dobili su od Danila Petrovića Njegoša, koga su zatekli u Rusiji, 12 mineja i drugih knjiga kao dar za manastir. To je bilo najranije razdoblje školstva.

Među učiteljima i profesorima u Kostajnici, Mečenčanima i u Komogovini pominju se:

Marjan Vimpolšek, prof.

Momčilo Momo Kremenović,

Milan Kuzmanović, direktor,

Petar Ananić, direktor.

NASTAVNICI I UČITELJI:

Slavka Tomašević,

Nikola Šarengaća,

Rade Pribićević,

Marija Ananić,

Vojo Borojević,

Momčilo Momo Vukić,

Đuro Grnović,

Danica Dragić,

Ankica Kuzmanović,

Dušanka Obradović,

Dragan Srbljanin,

Jasna Srbljanin…

SRPSKI DOBROVOLjCI U PRVOM SVJETSKOM RATU:

Dabić Tanasije Mihajlo

Dabić Stevana Mirko,

Dabić Adama Nikola,

Dabić Đure Vasilije,

Dabić Miloša Vojislav,

Kordić Mije Savo,

Mirosavljević S. Đuro,

(D)Mitrović Ješe Miloš,

Trninić Damjana Petar

(iz knjige Dobrovoljci sa Banije u ratovima 1912-1918. Stane Nidžović Džakule). Vjerovatno je iz Komogovine bilo još dobrovoljaca. Sa područja Banije prijavilo se i učestvovalo u Prvom svjetskom ratu u srpskim jedinicama 1.825 dobrovoljaca. Među njima je bilo i dobrovoljaca iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Rusije, koji su bili rodom i sa Banije. Mnogi su zauvijek ostavili živote po ratištima Srbije, po planinama Albanije, u morskim dubinama, na Solunskom frontu…

Interesantno je da u Komogovini, kao i na Kosovu, još cvetaju crveni božuri.

NOSIOCI PARTIZANSKE SPOMENICE 1941. GODINE SU:

Danica Gojsavić,

Petar Dabić,

Petra Dabić,

Ilija Dmitrović,

Milorad Kordić,

Mirjana Kordić,

Branko Trninić i

Milan Trninić, jedini general iz sela.

Koliko li su žrtava Srbi (i Komogovljani, naravno) dali za odbranu Evrope i katoličanstva, za jugoslovenstvo Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije? Ne, nema istorije Komogovine. Nema ni mnogo važnijih srpskih istorija. Jer Srbi još uvijek imaju takozvanu službenu istoriju. I još uvijek se spore oko toga kada su došli na prostore Balkana, da li su došli kao što službeno piše kada su i otkud došli… Istina je potrebna Srbima. I ne samo njima. Istina koju bi učeni istoričari istražili i napisali. Mi veoma slabo poznajemo svoju istoriju. Do ovih ratova nismo ni znali gdje nas je sve bilo na prostorima Jugoslavije. Ali sad bar znamo gdje nas nema.

Komogovina još uvek živi raseljena od Islanda do Australije. I ona ćuti i osluškuje šum daljine, šum sjećanja na svoje pretke, šum svoga groblja u Žiškovcu, šum Oluje i, možda, šum nekih novih seoba. Ćuti i osluškuje, bez nostalgije, bez tuge, bez mržnje. Zagledana u nebo: u plavu tačku Usuda, u sredini, u krugu, kakvog je sanjao i Miloš Crnjanski u svojim Seobama. U krugu kome nikad nije bilo ni kraja ni početka.

---

IZVOR: „Azbučnik sela Komogovina“ – Miloš Kordić, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2014, strana 360.