PETRINJA - Često u rano proljeće, kad se provezem petrinjskom Štajcerovom ulicom – onom koja teče usporedo s Radićevom i u blizini mjesta gdje se ljubi s ulicom Ivana Lucića, kad ugledam jedno staro dvorište, padne mi na pamet jedan prizor, jedna stara priča koju sam baš tu doživio i vidio.Ne znam i ne sjećam se više što smo tog davnog proljetnog dana 2005. tražili u toj ulici – vjerojatno smo se raspitivali za neke ljude koji su nam trebali za neku priču iz tog doba – kad smo tako, usred bijela dana, ispod plavog neba i sunca ugledali dosta starijeg ćovjeka kako lopatom polako i strpljivo prekopava zemlju u svom vrtu.
Nije nas baš najbolje čuo kad smo ga upitali za te ljude koje smo tražili, nije nas izgleda dobro ni shvatio što ga pitamo, već nam je rekao da je ona unutra, da je teško bolesna, nepokretna i da on o njoj brine. Htio je da je vidimo. A mi smo bez riječi pošli za njim preko vrta i dvorišta do male i trošne kućice.
Sjećam se mraka, skromnosti i tišine u tom malom domu gdje je bilo vidljivo da je nestala ženska ruka koja ga je svakodnevno održavala, ali daleko od toga da je bila zapuštena. Sve je bilo u starinskom stilu, sa starinskim namještajem, a u jednoj maloj sobi ležala je ona.
Jedna baka koja je iz svog kreveta samo gledala u nepoznate ljude koje je njen suprug doveo u kuću, sjeo pored nje i pomilovao je po kosi. Ona nije rekla ništa. Mislim da nije ni mogla govoriti. Nismo uspjeli ni saznati imaju li djece i nekoga tko brine o njima. On je samo šutio, povremeno nešto promrljao samo njemu razumljive riječi, a mi smo ih ostavili i izašli napolje.
Od susjeda smo dobili informaciju da je to stari braćni par koji su cijeli život zajedno i koji su doživjeli duboku starost, ali gospođa je oboljela i više ništa nije bilo kao prije.
Kako to već biva, vremenom sam zaboravio na taj iznenadni susret i događaj, a nekoliko godina poslije netko mi je rekao da je starica umrla. a odmah za njom i njen čovjek, njena ljubav.
Voljeli su se do kraja.
U ulici petrinjskoj. Štajcerovoj.
