DONJA BAČUGA - Jučer me je posao odveo u Donju Bačugu. U centar za šljivu i kesten gdje smo prisustvovali jednom predavanju i osposobljavanju koje ova ustanova organizira, a koje će dobiti posebnu priču na ovom portalu. A tamo u daljini, u kasno poslijepodne, oko 17,30 sati sunce je počelo zapadati na zapadnom nebu. I svojim posljednjim sjajem bojiti ruševne zidove nekad grandiozne crkve Svetog Stevana, zdanja koje je stradalo u Drugom svjetskom ratu, a koje se nalazi na brdašcu u neposrednoj blizini spomenutog centra. Stajao sam usred nekadašnje dvorane sa nebom umjesto krova i oronulim zidovima koje su isprale mnogobrojne kiše, okružen tišinom, samoćom i beživotnošću ovog posvećenog mjesta i gledao kako kroz glavni ulaz i prozore prodire sjaj zalazećeg sunca. Na prijestupni dan. U ponedjeljak 29. veljače 2016. godine.
A to sunce je nestalo tamo daleko, preko krovova Gline i Petrove gore i mora sinjeg. Najljepšeg na svijetu. Jadranskog. A onda je mrak pokrio i mene i Donju Bačugu.
I Svetog Stevana.
