Težak život porodice Drekić iz Malog Gradca: Da je barem crkavice

MALI GRADAC - Na ovim stranicama pisali smo o pojedincima i povratničkim obiteljima koja imaju vrlo niska primanja i jedva sastavljaju kraj s krajem raspoređujući 500 ili manje kuna socijalne pomoći na trideset dugih dana. Sve to nije ništa u usporedbi s primanjima tročlane obitelji Drekić iz Malog Gradca, koja iznose, ni više ni manje, već 0 kuna mjesečno. I to ne od jučer, već punih 17 godina, od onog dana kad su se iz izbjeglištva vratili na rodno ognjište u zabačeni zaselak Drekići u kojemu, do svoje kuće, mogu doći jedino uskim i kliskim brvnom preko potoka.

Evica i Rade Drekić sa sinovima Duškom i Nikolom vratili su se četiri godine nakon Oluje na Baniju, u rodnu kuću koju je davne 1905. godine izgradio Radin djed i taj podatak pažljivo je urezan u jednu od nosećih i pocrnjelih hrastovih greda. Pomno izgrađeno zdanje pravi je biser autohtone drvene banijske arhitekture i zasigurno bi trebalo biti zakonom zaštićeno. No nažalost, nikakvim zakonom nisu zaštićeni niti njeni ukućani, ljudi bez ikakvih primanja koji odvajkada u njoj žive, a kamoli njihova trošna kuća.

- Pobjegli smo 5. kolovoza 1995. iz sela navrat-nanos, u takvom strahu da smo ostavili i ono što smo možda mogli ponijeti. Nakon dugih putešestvija obreli smo se sa sinovima Nikolom i Duškom, ni sami ne znamo kako, u Kučevu u Srbiji, u nekoj kasarni preuređenoj u prihvatni centar. Imali smo što jesti i nekako se moglo preživjeti, ali želja za povratkom bivala je sve veća, sve dok nije pala odluka – natrag u Baniju, pa što bude – prisjeća se Rade Drekić.

Na pitanje reportera kada obitelj Drekić može očekivati posjetu socijalnih radnika , službenica u glinskom Centru za socijalnu skrb rekla je: To ne možemo znati jer imamo velikih problema sa službenim automobilom kojim izlazimo na teren

Pred kućom u Malom Gradcu obreli su se 5. kolovoza 1999. Na isti dan, pa i sat, kada su je, prije četiri godine napustili. Dočekalo ih je sve opljačkano i pokradeno, zaraslo u draču i šikaru. Drekići su zasukali rukave, krčili i krpali, dograđivali, zagrađivali i već prije zime kuća je bila spremna za stanovanje. Od državne obnove su dobili krov za pokrivanje kuće, od Crvenog križa pokoji paket ulja, brašna i konzervi i to je bilo sve. Kako su bili bez prebijene pare, krenuli su kucati na vrata kancelarija i ureda u Glini, tražeći bilo kakvu materijalnu pomoć.

- Slali su nas od vrata do vrata, te odite tamo, te odite onamo, te izvadite ovo, te izvadite ono. I tako mjesecima, dok mi nije dozlogrdilo i sve sam poslao dovraga. Eto, od povratka do danas od nikoga nismo dobili ni kune, a kamoli nekakva stalna primanja. A nama bi i bilo kakva crkavica dobro došla. Bolje išta nego išta. Ali, nema ni crkavice – jada se Rade Drekić.

I tako su prolazili dani i godine. Sin Duško oženio se i sa suprugom i troje djece odselio u Glinu, gdje radi kod nekog privatnika na pilani i tako prehranjuje obitelj. Nikola je ostao s roditeljima. Možda bi i on otišao nekamo, trbuhom za kruhom, no nije mogao ostaviti roditelje, pogotovo već podosta bolesnog oca i ostao je brinuti o njima.

- Kako da ostavim roditelje, bez novca, bez igdje ičega i bez igdje ikoga? Snalazim se na sve moguće načine da preživimo. Evo, baš ovih dana cijeli dan gulim koru sa stabala posječenih za bandere, kod jednog znanca. Gulim na minus osam stupnjeva u šumi i nije baš lako. Kad se ovaj posao završi, negdje ću naći neki drugi i tako uvijek nešto dobijem, susjedi se nekako već oduže, netko mi dade komad mesa od kolinja. Nekako iskemijamo, pa preživljavamo. Neki dan smo zaklali prase za zimnicu. Eno na tavanu se suši nešto kobasica, krvavica i mesa, pa gladi barem neće biti – optimističan je Nikola. Kad dođe iz šume, Nikola navali na popravak neispravnog traktora koji je gotovo dvostruko stariji od njega. Nedostaje još nešto dijelova koje će probati pronaći, pa vjeruje da će na proljeće zaorati koju brazdu i majčin vrt. A taj vrt, uz vrijednog Nikolu, hranitelj je obitelji Drekić.

- Čim stigne proljeće, krenem obrađivati veliku bašću, bez koje bi nam, kao i bez našeg Nikole, životi bio nezamisliv – kaže Evica Drekić. Vrt nam osigurava krompir, grah, kupus i još mnogo toga za cijelu godinu. Više iz vrta, nešto manje s tavana i eto ručka u svako doba. Kruh pečem sama, pa i tu uštedimo jer brašno nabavljamo na veliko. Novaca nemamo, ali kad se nas troje okupimo predvečer u toploj kuhinji oko svježe pečenog i još toplog kruha, nekako smo sretni, kao da smo najbogatiji na svijetu. Samo da zdravlje posluži, može se ovako živjeti. Čovjeku ne treba više – skromna je Evica Drekić.

Kada smo u Centru za socijalnu skrb u Glini upozorili na činjenicu da u zabačenom zaseoku Malog Gradca živi obitelj bez ikakvih primanja, kazali su da oni "…to ne mogu nikako znati i pa je dobro što je novinar došao i skrenuo pažnju na siromašnu obitelj." Milena Sužnjević, pravnica u Centru, uredno je sastavila izjavu vašeg reportera, dala mu da je potpiše i odnijela u prijemnu kancelariju kako bi dokument bio uredno zaveden u djelovodnik. Tako je činovnički dio posla bio brzo obavljen, sve po zakonu i propisima, a na pitanje kada obitelj Drekić može očekivati posjetu socijalnih radnika i rješenje problema, Sužnjević je bila nešto određenija: " To ne možemo znati jer imamo velikih problema sa službenim automobilom kojim izlazimo na teren."

U glinskom Crvenom križu službenik nas uvjerava kako obitelj Drekić nije zaboravljena, jer svake godine, u sklopu akcije "Zajedno jači i zajedno sretniji" u studenom primaju paket s hranom koji "… podrazumijeva čak 5 kg brašna, nešto hrane u limenkama i higijenski pribor." Nije teško izračunati da je ova tročlana obitelj, barem što se tiče hrane, cijele godine, uredno i po zakonu, zbrinuta sa 2,5 grama brašna dnevno. Pa neka peku pogače koliko im srce želi.