Ledena pustoš Cepeliša

PETRINJA - Podne je otkucalo kad sam smrznutom, blatnjavom cestom koja vodi iz Petrinje pored ruševina nekadašnjeg ponosa svih Petrinjaca – “Vile Gavrilović”, prošao pored žute table zapiknute u ledenu zemlju na kojoj piše – Cepeliš.

Ovog ponedjleljka, 18. siječnja 2016. je vrlo hladno. Pored puta su ostaci snijega, a zubato sunce pomiješano se ledenim vjetrom koji puše, fijuće i brije sa obronaka obližnje Zrinske gore , razletilo se po poljima i krovovima kuća ovog sela koje se sa zapadne strane naslanja na grad Petrinju.

Kad bi nekom Europljaninu (iz onih razvijenih zemalja) rekli da postoji selo samo pet minuta vožnje automobilom udaljeno od grada, vjerojatno bi pomislio da u tom selu živi puno ljudi, da sve vrvi mladošću, da mnogobrojna djeca trče ulicama i livadama, a da bogatiji ljudi i penzioneri uživaju u prirodi, friškom zraku i blagostanju. Vjerojatno bi pomislio i da su u tom selu kuće na prodaju (ako bi bili sretnik pa pronašli neku raspoloživu) jako skupe i da ih ne može svatko priuštiti.

A situacija je ovakva u zbilji. Kad skrenete sa asfaltirane ceste koja povezuje selo Križ, selo Cepeliš i selo Pecki, uvijek ćete susresti jato guski koje jedva čekaju neke putnike da ih napadnu, jer ovdje je promet rijedak. Blatnjava cesta vodi vas uzbrdo, s puno zavoja i puno porušenih kuća i nedržavanih dvorišta koja su se pretvorila u šikare. Neke kuće su drvene, neke zidane. Neke imaju krov, a neke ne. A na nekima su i napisani telefonski brojevi vlasnika koji ih želi prodati. Ali ih rijetko tko kupuje.

U selu za vrijeme mog boravka nisam primjetio nikoga na ulici, a u nekoliko kuća iz dimnjaka se puši. To je znak da ima i živih duša ovdje. Ali ne puno. Više je praznih kuća nego naseljenih. U Cepelišu nema mjesta za zabavu i druženje mještana. Nema društvenog doma, nema ni telefonske govornice, nema kioska, nema dućana, nema crkve ni groblja, a nema ni birtije. Nema ni sportskih igrališta i terena, a nema ni sportskih klubova. Nema ni pjesme ni KUD-a. Ima samo žuta trafostanica u sredini sela i puno prizora kao da je jučer ovdje završio rat. A rat se u Cepelišu doista i dogodio. I to Domovinski. Za vrijeme okupacije Cepeliša od strane srpskih snaga (1991.-1995.), selo je opljačkano i zapaljeno, a stanovništvo protjerano u izbjeglištvo.

Ali prošlo je od tada čak 20 godina, a ničeg od nabrojanog se nije izgradilo u ovom selu. Nije se čak ni počelo. I teško da će se ikada ovdje dogoditi život kakvog bi htjeli i koji bi njima bio normalan, kakvog zamišljaju stanovnici one razvijene Europe.

Cepeliš ima prekrasnu prirodu. Šume, polja, livade, brda. Cepeliš je raj na zemlji. Pust i siromašan. Bez mladosti, sreće, posla, blagostanja i puno novaca na računima mještana.

I u Europskoj uniji je. Onoj nerazvijenoj.