Kolinje koje se ne propušta

VRGINMOST - Odavno su u selima Banije i Korduna počeli nestajati stari običaji. Komušanje, čijanje perja, prela i sijela sada su davna prošlost. Tu i tamo tek ih spomene pokoji starac, ali pripremanje mesa za duge zimske dane, svinjokolja, prema svemu sudeći, izumrijet će na ovim prostorima tek kad izumre i posljednji vremešni stanovnik ovih prorijeđenih sela.

Crevarska Strana, selo između Vrginmosta i Vojnića, odmah ispod Petrove gore i njenog osakaćenog spomenika, na samoj je granici Banije i Korduna. Stoga se slobodno može reći da se, na svinjokolji u ovom kraju, u povelikom dvorištu domaćinstva Mile Vukmirovića, mast topila u Baniji, a kobasice spravljale na Kordunu.

- Danas koljem dvije povelike svinje. Pozvao sam prijatelje i susjede pa radimo sve na način kako su radili naši stari. Ipak, od mesa koje rasječemo i obrađujemo, važniji je sam događaj, naše druženje, razgovori, pošalice i sve ono što prati jedan ovako šareni skup. Ima nas ovdje Srba i Hrvata, veže nas dugogodišnje prijateljstvo i povjerenje. O ratu, stradanjima i teškim sudbinama uglavnom ne pričamo, imamo važnijih stvari, kako preživjeti i kako jedan drugome pomoći u nevolji. A budite sigurni da svatko tko živi u ovim našim, gotovo zatrtim i zaboravljenim selima, već samim time što je ostao ovdje, u nevolji je - kaže Mile Vukmirović.

Dok Mile i prijatelji obrađuju šunke, režu slaninu i cijepaju krmenadle, supruga Jelena brine o svemu ostalom. Odmah je dala do znanja da baš i ne voli novinare, bit će da joj se neki kolega zamjerio, no, kasnije, nakon komplimenta za izvrsno spremljene neobične sarmice s jetricama punjenima češnjakom, čudesnog okusa, odobrovoljila se i otvorila srce.

- Ma, znate, nije mi jednostavno. Ja sam Hrvatica koja se neposredno pred rat udala za Srbina i došla sam živjeti ovdje. Možete li uopće i zamisliti kako mi je bilo tih dramatičnih dana 1991.? Strahovala sam, a bogme i moj Mile. Nije to bilo jednostavno ni sljedeće četiri godine. Kada je započela akcija Oluja, nisam se premišljala niti jednog trenutka. Stala sam uz svog muža, na brzinu smo se spakovali i pobjegli glavom bez obzira. Svoju obitelj u Slunju nisam vidjela šest godina. Bili su to dani strepnje i neizvjesnosti. Par godina kasnije vratili smo se u Crevarsku Stranu, podigli dvije kćerke, Milenu i Mirjanu, danas studentice u Zagrebu. Prije nekog vremena pokopali smo svekra pa danas s mužem i njegovom majkom živim skromno boreći se svaki dan ispočetka. Svekrva ima 1200 kuna mirovine od pokojnog muža, mi nemamo ništa i to je sav novac koji pristiže u našu kuću. Izvlači nas nešto poljoprivrede: krava, svinje, živad i ostalo. ali za to treba dobro zasukati rukave i biti zdrav. Kćerke su uspješne studentice medicine, rade i školuju se, što je danas teško naći. Od povratka do danas puno smo postigli, a krenuli smo praktično od nule. Kuća nije bila srušena, tek nešto oštećena, bez krova i potpuno opljačkana. Od pomoći dobili smo krov i ništa više. Trebalo je to sve preživjeti, no nevolja još uvijek nije prošla. Ipak, ovakvi dani kao danas na svinjokolji, kada je dvorište puno susjeda i komšija, prijatelja i rodbine, vraćaju neku nadu u opstanak na ovim područjima. O mržnji i nacionalizmu ne znamo ništa, niti nas zanima, uostalom pitajte ove ljude u našem dvorištu - više nego jasna je Jelena Vukmirović.
Marinko Boban iz Zagreba, nije se slučajno zatekao na kolinju kod Vukmirovića. Dugogodišnji su prijatelji, a činjenica da je otac poznatog bivšeg nogometaša Zvonimira, ovdje ne vrijedi puno. Važnije je da li zna topiti mast i pomoći oko obrade mesa, a još važnije je da je veliki i dugogodišnji prijatelj obitelji Vukmirović pa je uvijek rado viđen i pozivan gost.

- Ove divne ljude poznajem već petnaestak godina. Naime, kako sam lovac, znao sam doći u lov na ovo područje. Prijateljstvo s Vukmirovićima započelo je slučajno, kavom i rakijicom. Bio sam zatečen njihovom gostoljubivošću i malo po malo, postali smo izvrsni prijatelji. Svinjokolju kod mog prijatelja Mile ne bih propustio nizašto na svijetu - objašnjava Boban.

- U vrijeme Domovinskog rata, kao zapovjednik brigade, sačuvao sam na ovom području mnogo kuća da ih razbojnici ne zapale ili pokradu. Mislim da su ovi ljudi ovdje to upamtili. I to je to - kaže Boban.

Najstariji na kolinju kod Vukmirovića je Miloš Kukulj iz Blatuše. Približava se osamdesetoj ali je još uvijek itekako vješt u obradi šunka i slanina.
- E moj sinko, trebao si ti biti u ovim selima na kolinju prije 60 godina, pa da vidiš što je događaj. Te tvoje novine nemaju dovoljno stranica da se sve to opiše. Bilo je nekako skromnije u količini mesa, ali bogatije u pjesmi, iću i piću. Tu su se zbijale šale, brkati momci ispod oka su odmjeravali djevojke, znalo se poslije večere i zasvirati, a od plesa curama su pucali šavovi na čarapama. Danas se živi teže, ljudi je manje, pa su i kolinja skromnija. Ipak, evo nas danas ovdje zajedno, uživamo i pomažemo jedni drugima, no nikada više onih vremena - s nostalgijom se prisjeća vremešni Miloš. Iz nedalekog Podgorja, Vukmirovićima je došao pomoći prijatelj Mile Vrga.

- Volim da njegujemo stare običaje iako su, vremenom, i ti običaji dobili neki moderan štih, bez kojeg se ne može. Prije pojave zamrzivača, meso i kobasice najprije smo malo prepekli, složili u velike zemljane posude od 20 i više litara pa sve prelili domaćom i zdravom svinjskom mašću. Tako spremljeno meso moglo je trajati do godinu dana, a okus, boja i kakvoća nisu se niti malo mijenjali. Danas, ako iz škrinje nisi pojeo svježe meso za par mjeseci, već ima neki čudan okus. Nije to štetno, ali nije to – to ! Nema onu svježinu i ljepotu - objašnjava Vrga.

---

Tekst je objavljen 22.11.2014. na portalu Novosti