Pretplata važnija od kruha

PETROVA GORA - Raštrkano, zapušteno i nakon Oluje desetkovano selo Podgorje, ispod Petrove gore, ima nekoliko zabačenih zaselaka do kojih nije lako doći razrovanim i neodržavanim putevima. No pravo je umijeće probiti se do zaseoka Pavlovići u kojemu završava jedini put koji je toliko razrovan da je vjerovatno čak i u vrijeme Vojne krajine, bio znatno prohodniji. Upravo tamo gdje prestaje put, već više od dva stoljeća stoji, u nekoliko navrata prepravljana i nadograđivana drvena kućica. U njoj , potpuno odsječeni od svijeta, žive majka i sin, Dragica i Pavle Samaržija.

Dragica je rođena, i sve do 1952. živjela je u susjednoj Blatuši, a onda se zaljubila u Radivoja Samaržiju iz Podgorja koji ju je doveo svojoj obitelji, pod krov svojih pradjedova. Četrdeset godina prošlo je za čas, starci su pomrli, a Radivoje i Dragica dobili su dva sina, Milana i Pavla. I taman kada su trebali uživati plodove svog rada i pomalo sinovima prepuštati imanje i brigu, došao je nesretni rat i Oluja ih je oduvala u nepoznato. Nakon jednomjesečnih putešestvija, svi četvero našli su se u blizini Negotina, s par zavežljaja, nešto novca i velikom zebnjom u srcima. Od dobrostojeće seoske obitelji, preko noći su postali "dođoši" i sirotinja koju baš nisu blagonaklono gledali. "Dan kad smo napustili naš zaselak neću nikada zaboraviti", kaže Dragica.

- Navrat - nanos, skupili smo u nekoliko minuta nešto stvari i u strahu pošli za ostalim narodom. Ostalo je 16 komada svinja, više od stotinu pataka, šest krava i svi potrebni poljoprivredni strojevi i priključci. Povezli smo samo traktor jer je vukao prikolicu, ali smo u Dvoru i njega izgubili. Kako smo došli do Negotina, ne znam. O tome su brinuli muški, ja sam samo slušala i ćutala – prisjeća se Dragica.

Nakon pet godina potucanja, teškog života i rada, neizvjesnosti i sve prisutnijeg razmišljanja o ostavljenoj kući ispod Petrove gore, pala je odluka o povratku i obitelj se u proljeće 2000. našla na Baniji. Kuća je bila u dobroj mjeri devastirana, sve što je valjalo bilo je pokradeno, no ponovo su bili svoji na svome i dali se na posao. Odmah po povratku, od države su dobili daske za pod, crijep i četiri prozora, te nekoliko paketa hrane i higijenskih potrepština od Crvenog križa. Država je svoje učinila i na Samaržije dalje potpuno zaboravila, kao da ih nema i kao da se nisu ni vratili.

Godine su prolazila u svakodnevnoj borbi za stvaranje boljih uvjeta za život i rad. Dragičin suprug Radivoje umro je, stariji sin Milan oženio se i napustio obitelj. Tako danas, u posljednjoj kućici posljednjeg sokaka u Podgorju žive Dragica i Pavle Samaržija. Majka i sin svakim danom gube dio snage i volje za život, polako se prepuštajući najvećem neprijatelju povratnika – malodušnosti, bespomoćnosti i beznađu.

Kako je pokojni Radivoje, prije rata, punih 35 godina radio u rudniku gline u Blatuši, Dragica je naslijedila 930 kuna njegove mirovine i to je sav novac koji pristiže u kuću. Pavle je pokušao ishoditi za sebe nekakvu pomoć, ali mu je rečeno da od primanja majke njih dvoje mogu sasvim pristojno živjeti i da nema što tražiti.

- Ne bih ja moljakao nikakvu pomoć od države kad bih mogao raditi. Prije rata bio sam povremeno, sezonski, zaposlen na velikim plantažama voćnjaka u vlasništvu Karlovačke pivovare. Godinama sam prskao voćke nekakvim otrovima i pesticidima što mi je donijelo veliku nevolju. Prsti na obadvije ruke su mi zgrčeni i ne mogu ih ispraviti. Ništa ne mogu raditi kako treba. Ne mogu držati alat, ne mogu cijepati drva, ne mogu kositi. E, da sam ja zdrav, majka i ja živjeli bismo u blagostanju jer ja se rada ne bojim. Znali su u Karlovačkoj pivovari s kakvim otrovima radimo: bio bi red da povedu brigu o meni kad sam obolio, a za njih sam obavljao opasne poslove. No, Pivovara radi i danas, a za mene ih nije briga, ne znaju niti da postojim. Nažalost, ja sam invalid za koga nitko ne zna i ne mari, niti me tko što pita, niti ja što pričam. I tako život prolazi - kaže Pavle.

Za struju i gledanje televizije Dragica i Pavle izdvajaju 250 kuna mjesečno, a preostalih 680 kuna rasporede na trideset dana, pa kako bude. Znaju samo jedno – dnevno ne smiju potrošiti više od 22 kune. Kako ne bi upali u nevolju, kad stigne mirovina, najprije kupe brašno, ulje i najpotrebnije da ne bude gladi. Važno je da uvijek ima brašna i krompira, nešto vrta i vode u bunaru, osnovno je pravilo Dragice Samaržije.

Milan Kukulj najbliži je susjed Dragice i Pavla, pola sata hoda kroz šumarke i livade. Redovno ih obiđe i pomogne ako što treba. Vrlo dobro zna što preživljavaju i kako žive jer je i njegova sudbina slična. Otišao je s roditeljima 1995. kao dvadesetogodišnjak. Danas ima nešto preko 40, zdrav kao dren, ali posla nigdje. Sve je pokušao, pisao molbe, išao na razgovore, tražio i kumio, ali posla nema.

- Vidite, moji su sretni što su se vratili na svoje. Sretni su i Dragica i njen sin iako svi žive teško. Vidite, ja baš ne mogu to reći. Nemam posla u životnoj fazi kad imam najviše snage. Sve manje vidim ljepotu u ovom kraju. Nije sve u čistom zraku i lijepoj prirodi. Čovjek treba više. Potpuno su nas zanemarili: država, lokalna zajednica i svi koji bi nas trebali gledati. Prošle zime pao je velik snijeg. Dragica se razboljela i zvao sam Komunalac u Vrginmostu da proprti put kako bi je Pavle i ja otpremili liječniku. Došli su i prokrčili samo dio, stotinjak metara do kuće nisu ni taknuli. Eto, na takve nepravde vrlo često nailazimo – ogorčen je Milan Kukulj.