Nepotopivi Đoko Moreplovac

BLATUŠA - Kada u Blatuši, raštrkanom selu na obroncima Petrove gore, na samoj granici Banije i Korduna, pitate za Đorđa Kajganića, malo tko će znati o kome se radi, ali ako upitate za Đoku Moreplovca, svi će vas zdušno uputiti prema usamljenom bijelom kućerku, uz samu brdsku cestu između Topuskog i Vrginmosta.

Davno je Đorđe bio moreplovac. Nakon što je odslužio vojsku, rodna Blatuša, Banija i Kordun postali su za Đorđa tijesni pa je ujesen 1961. godine jednostavno pobjegao u svijet. Imao je 21 godinu i puno avanturističkog duha, ali bio je bez putovnice i novca. Ipak, nekako se dokopao Austrije. Nakon kratkog boravka zaradio je nešto novca, u ambasadi Jugoslavije u Beču ishodio putovnicu i vrata svijeta su se otvorila. Nekoliko godina potucao se po evropskim zemljama radeći sve i sva. Silno je želio je u Ameriku, ali nikako da dobije vizu, pa je na kraju završio u Švedskoj. Vrlo brzo postao je mornar na trgovačkom brodu i svakog mjeseca plovio je u Ameriku i nazad. I tako pet godina, sve do nemilog događaja koji mu je u dobroj mjeri promijenio život.

- Plovio sam 1963. godine na trgovačkom brodu Elizabeta VII i negdje u međunarodnim vodama, u blizini Velike Britanije zahvatila nas je strašna oluja. Ugledali smo patrolni brod engleske obalne straže kojeg su, vjerovatno zato što je imao oštećeno kormilo, valovi bacali prema nama. Sudar je bio neizbježan, ali da stvar bude gora, eksplodirao je njegov torpedo i doslovno prepolovio naš brod dugačak 370 metara i pun tereta. U nekoliko sekundi sve je otišlo na dno, a na površini je ostalo samo nas četvero koji smo se spasili zahvaljujući jednoj bovi za koju smo se držali. Utopilo se ili od eksplozije poginulo više od stotinu ljudi. Još dok nisu došli spasilački brodovi, znao sam, ako preživim, s mojim moreplovstvom je završeno. Danas me zovu Đoko Moreplovac, a čini mi se da bi bolje pristajalo Đoko Brodolomac. – duhovito zaključuje Kajganić.

Dosta mu je tada bilo Evrope i svjetskih mora. Zaželio se rodne Banije, pa je u proljeće 1974. širom otvorio vratnice rodne kuće u Blatuši i zagrlio zabrinutu majku i brata. Počela je nova etapa u Đorđevu životu. Kako je njegov otac poginuo 1941. kao partizan i Đorđe ga jedva pamti, svojim povratkom bio je velika pripomoć majci i bratu, pa su se bacili na poljoprivredu. Sve je bilo dobro do 1991.

- Bio je to najljepši dio života. Nije to bilo nekakvo materijalno bogatstvo, imali smo taman koliko treba, ali je srce bilo puno. Blatuša je tada imala više stotina stanovnika. Uvijek se iz nekog sokaka orila pjesma. Pamtim dječji smijeh i nepodopštine, sijela i prela, branje kukuruza, žetvu, spremanje sijena, zvuke harmonike i ljubovanja. Kad danas prođem kroz Blatušu i obiđem neka mjesta, suze same krenu. Rat nas je bacio hiljadu godina unatrag, ali najteže od svega je spoznaja da više nikada neće biti one ljepote. Brzo će ovo postati pustoš, a nekoliko desetaka vremešnih stanovnika poput mene, zauvijek će nestati. Žalosno, jer još uvijek stoje desetine kuća koje se uz malo novca i truda mogu obnoviti i osposobiti za stanovanje. Mlađi ljudi koji su u Srbiji ili u drugim zemljama, a rođeni su ovdje, trebaju više od krova nad glavom da bi opstali, ali čini se da država nije zainteresirana za njihov povratak. Neki dan mi reče jedan susjed, kako se njegov sin koji s obitelji živi u Rumi, silno želi vratiti na Baniju, ali važnije mu je dobije posao nego obnovu. Kaže, "neka mi daju posao, izgradit ću ja nešto kućerka, bez brige". Tako je ovdje sa svima nama povratnicima. Uvijek nešto nedostaje. Evo, ja sam od obnove dobio samo nekakva slabašna ulazna vrata i prozore, i to je sve. Neki nisu dobili ništa. Nekima je opet sve obnovljeno kako treba i po propisima, ali još su uvijek u Srbiji i nisu ni primirisali svojoj obnovljenoj kući. Nešto kontaju, vrag zna što? U mnogim obnovljenim kućama na Baniji nitko ne živi, a u zapuštenim i ruševnim ljudi se bore za opstanak, ponegdje bez vode, puta pa tu i tamo i bez struje. Gdje je tu pravda ? Kad je riječ o primanjima, teško ih je ostvariti. Ja primam uredno svaki mjesec mirovinu jer sam plovio po morima nekoliko godina. Ono što sam radio kao poljoprivrednik, a to je 11 godina i šest mjeseci, nikako da mi se prizna pa da ostvarim poljoprivrednu mirovinu. Govore mi da se strpim. Pa nisam ja više mlad, skoro ću u devedesete godine života. Pa što će mi mirovina kad umrem. Treba mi sada da malo olakšam život – kaže Đorđe.

Neposredno pred Oluju, Đorđu umire majka, u kolovozu 1995. navrat na nos bježi u Srbiju. Brat se tamo oženi, stvori obitelj i zauvijek ostane, a on se nakon par godina sam vraća u Blatušu na rodno ognjište. Od tada, već petnaest i više godina, doslovno se bori za opstanak. Nije gladan kruha, ima kakvu-takvu mirovinu, ali usamljenost i osjećaj bespomoćnosti polako ali sigurno ga slamaju. Visok tlak i slabo srce ne daju mu da obrađuje zemlju. Nema ni stoke, jer je ne može namirivati i brinuti o njoj. Nešto povrća iz vrta otme divljim svinjama, a ono malo grozdova na brajdi uz kuću uglavnom je poslastica za čvorke. U šali kaže da se zapravo bavi peradarstvom. Imao je četiri koke nesilice. Jednu je zgazio automobil, drugu je odnio jastreb, pa su ostale samo dvije. Tu i tamo snesu poneko jaje, a naš moreplovac uglavnom ih smatra kućnim ljubimcima koji mu dođu u krilo kad ih pozove.

---

Piše: Vladimir Jurišić; Portal Novosti
Vezane vijesti: