Ubijanje srpskog naroda u Gornjem Taborištu, kod Gline, od strane svojih komšija

GLINA - Selo Gornje Taborište nalazi se na području opštine, odnosno nekad i kotara (sreza) Glina, na Baniji. Udaljeno je oko 18 kilometara severno od Gline, na putu koji vodi do sela Slatine, na reci Kupi. Kod sela je i raskrsnica puteva koji vode na istok, do sela Stankovca, na reci Glini, i na zapad, do puta na Kordunu koji spaja Vrginmost sa selom Lasinja, na severu, na reci Kupi.

Srbi u Gornjem Taborištu doživeli su u Drugom svjetskom ratu nekoliko puta strašne zločine od strane hrvatskih ustaša iz svoga i okolnih sela. Doživeli su najstravičnija klanja i ubijanja od Hrvata, svojih komšija, dotašnjih dobrih poznanika i prijatelja. Doživeli su i pokrštavanje u katoličku veru, koje ih najčešće nije uspevalo da spase od ustaških zverstava. Sva ta zverstva pratile su, kao i na svim drugim područjima Nezavisne Države Hrvatske, pljačke srpskih kuća, odvođenje stoke…

Jedno od prvih hrvatskih ustaških zločina u Gornjem Taborištu dogodio se 31. jula 1941. godine. O tome je u zborniku „Glina 1284-1944-1984.“ Đuro Roksandić zabeležio neka sećanja i svedočenja. Među njima je i svedočenje Laze Stanojevića, „koji je tom prilikom uspio izbjeći smrt, a zabilježeno je 29. studenog (novembra) 1945. godine:

U julu 1941. godine došli su ustaše u selo Gornje Taborište iz sela Gornje Taborište, Donje Taborište, Gornja Bučica i Slatina i uhapsili u selu 60 ljudi. Sve su odveli u Bučicu i zatvorili u osnovnu školu. Navečer su nas premjestili u drugu sobu, gdje su nas prozvali i preslušavali, oduzimali novac i nakit i sve stvari koje smo imali u džepovima.

Zapovjednici su bili Stjepan Šilobad i Matija Rožanković. Kao izgovor za hapšenje bio je da utvrde tko je tog dana projahao kroz selo sa strojnicom (automat – nap. I. B.). Kod preslušavanja svi smo bili tučeni. Drugi dan smo iz školske sobe premješteni u podrum. Tada je došao iz Gline jedan kamion na kome su se dovezli ustaše – Josip Cerjak sa nekoliko ustaša. Svi ustaše otišli su u gostionicu Erenta da piju. Iz podruma smo vidjeli kako ustaše sijeku žicu da nas vežu. Zvali su dva po dva da izlaze iz podruma. Ustaše su nas tako vezali. Opkolili su nas tako vezane stražom, poredane jedan za drugim i strahovito tukli. Od gostionice Erenta vođa kolone je bio Stjepan Šilobad. Vodili su nas prema Slatini (udaljena sedam kilometara – nap. I. B.) i znali smo kuda nas vode. Kad smo došli na mjesto strijeljanja, vidjeli smo da smo u šumi Kobiljači. Zbog zastoja u putu, ustaša Željko Kaurić udario me je nožem pod rebra. Kad smo došli na mjesto strijeljanja, ustaše su naredili da legnemo. Svi smo legli. Kiša se spustila, a ustaše su gazili po nama i bojali se da se koji ne bi odvezali. Ustaše su se tada međusobno dogovarali i zatim nas vodili još dublje u šumu. Vodili su nas deset po deset dalje oko dvjesto metara. Iza svake grupe čuo se plotun pušaka i jauk. Tako su odveli tri grupe. Po tome smo znali da ubijaju. Kada su pobili i treću grupu, pala je komanda: ‘Diži se’. Vratili su nas opet prema cesti u Slatinu. Kad smo izašli na cestu, ja sam počeo da se odvezujem i uspio sam. Pobjegao sam odmah i nijesam znao gdje sam. Bilo je oko tristo metara od mjesta zločina. Čuo sam pucanje i zapomaganje ljudi i kako viču ustašama: ‘Krvnici, banditi!’ Otišao sam dalje i čuo po koji pucanj.

U izjavi datoj istog dana, 29. novembra 1945, Blaž Sučec, Hrvat, „obavijestio je o ustašama koje su sudjelovale u ubijanju. Njihova su imena: Antun Božurić, Stjepan Božurić ‘Kragulj’, Dragan Rožanković ‘Pepin’, Marko Milenković, Mirko Štrk iz D. Taborišta, Bojo Božurić, Srećko Silaj, Josip Šilobad, cestarov sin Josip Drvodelić, Pavao Drvodelić Gašparov, Tomo Hrgović, Stjepan Drvodelić iz Drage, Milan Silaj Pavlov, Stjepan Silaj Jantolov, Stjepan Srbić, lugar (šumar – nap. I. B.) iz Slatine itd.

Prema Sučecovoj izjavi, u hapšenju je sudjelovao i općinski bilježnik Josip Vaš iz Podravine, koji je u zatvoru u Bučici sam strijeljao Stjepana Kaurića, Pavla Medveda i Marka Štefičića (svi Hrvati – nap. I. B.)…

… Prema jednoj ustaškoj izjavi, petoro ljudi je uspjelo pobjeći sa stratišta. Među njima bio je i Svetozar Jovanović, koji se u rano jutro 1. avgusta 1941. javio Jeleni Stanojević i ispričao joj što se dogodilo u Kobiljači. Istog dana oko 2 sata poslije podne vratio joj se i njezin suprug s ranama, ali su ga već slijedećeg dana pronašle ustaše Marijan Žugalj, Dragan Drvodelić, Tomo Hrgović, Janko Drvodelić, Ivan Srbić te Josip i Pavle Drvodelić sakrivenog kraj kuće na mjestu zvanom ‘Jarak’. Ubio ga je Marijan Žugalj iz puške.

Prema napravljenoj evidenciji, u Kobiljači je ubijeno 48 Srba iz Gornjeg Taborišta, a 23 su odvedena u glinsku pravoslavnu crkvu i u njoj zaklana. Iz općine Bović (mesto udaljeno oko 10 kilometara zapadno od Gornjeg Taborišta, na spomenutom je putu od Vrginmosta ka Lasinji – nap. I. B.) u Kobiljači je također ubijeno 70 Srba“, piše Đuro Roksandić u pomenutom zborniku.

Svi zločini su strašni, ali još strašniji hrvatski ustaški zločin zadesio je Gornje Taborište 28. decembra 1941. godine. O čemu će Intermagazin uskoro takođe doneti zapis.

---

Piše: I. Brezac; Intermagazin