Banijska kobasica najveći gubitak u životu

Ti avgustovski dani 1995. Godine ostavili su na mene dubok trag. Događaji su se nizali kao na traci, i svaki je bio istorijski. Mnogo istorijskih momenata u samo nekoliko dana, bilo je to previše i za moju ludu glavu koja je sve pokušavala da sagleda što realnije i iz svih uglova. Tog avgusta nedjelju dana nisam ništa jeo. Imao sam u džepu parče sušene banijske kobasice, nedovoljno da se čovjek zasiti, ali dovoljno da se osjetim sigurno. Tu je ako toliko zagusti. Davala mi je neku dodatnu energiju da idem dalje. Često bih je samo napipao rukom jer sam smatrao da još nisam toliko gladan da je pojedem. I tako dan za danom, kilometar za kilometrom, sve dok nisam došao pred  Banja Luku kada sam shvatio da je više nemam da je nestala.

Pomislio sam da haluciniram od gladi, tražio je ponovo i ponovo u onom istom džepu. Nema je i nema, a morala je tu da bude, nije smjela da me izda, da me napusti... Pokušavao sam da se sjetim kad sam je i gdje pojeo. Sumnjao sam u sebe i opet se presabirao, ali nje nije bilo ni u mom džepu, ni u mom želucu. Imao sam utisak da su crijeva tog jutra zakrčala još jače, kao nikad do tada. Kobasica koja je mogla, činilo mi se, da nahrani četu nestala je, a značila mi je u tom času sve, i snagu i vjeru da mogu nastaviti dalje. Ona je tog časa bila jedina moja imovina, moj najbolji drug. Blago koje je značilo život.

 Nikakve kuće, stanovi, automobili, kamioni, avioni nisu mogli u tim trenucima da se mjere sa gubitkom parčeta kobasice, ej banijske, nije to mala stvar. Morao sam u tom očajanju još jednom da se presaberem i da odlučim kako dalje. I u tom presabiranju stigao sam do Banja Luke, do neke benzinske pumpe, a tamo pravi raj, djelili su nekakav pasulj. Nikad  bolji nisam jeo, ili mi se bar tako činilo u tim trenucima. A u njemu kobasica, pomislio sam ona moja što sam je usput izgubio. Kako je samo stigla ovdje? Nisam mogao da vjerujem, ispred mene je bio pun tanjir pasulja samo za mene. Štipao sam se ne vjerujući, probao sam da se probudim iz sna, zatvarao i otvarao oči iznova i iznova, ali je onaj pasulj i dalje bio tu ispred mene.

I danas 20 godina kasnije gubitak kobasice smatram svojim najvećim materijalnim gubitkom u životu, a gubio sam puno. U tom tanjiru, ne samo da sam pronašao onu kobasicu, već i snagu da krenem dalje. Život je opet čekao na mene. Od tog dana prestao sam da bacam hranu, da hljeb dijelim na današnji ili jučerašnji. To parče kobasice me naučilo kako nečije malo, nekome može da bude puno.

---

Piše: Stanko Radulović