GLINA - Prije dan-dva pisali smo o manjim ili većim radovima na različitim stranama Gline. Lijepo je vidjeti da se nešto novo gradi. Kad se radovi okončaju, njihov će ishod uljepšati sliku našeg grada, ali i podići kvalitetu života na malo višu razinu.No, postoje ovdje (uostalom, kao i u Petrinji, u Sisku i u svim mjestima širom svijeta koja imaju malo dužu povijest), objekti koje je nagrizao zub vremena zbog nebrige njihovih vlasnika, vremenskih nepogoda, ratnih razaranja, neriješenih vlasničkih odnosa, pravnih i životnih zavrzlama svih vrsta…Kao što Glinjani dobro znaju, najstarije glinske ulice, u kojima su još u 18.st. nikle prve kuće za stanovanje su Majska, Kneza Branimira (prije Saveza boraca), Petrinjska, Kralja Tomislava (stara Karlovačka) i Žrtava domovinskog rata (stara Žirovačka).
I dok je u neka druga vremena u njima bujao život u punom smislu te riječi – proizvodilo se u obrtima, trgovalo u dućanima, pilo i jelo u gostionicama, rađalo se i umiralo, radovalo i tugovalo u brojnim i velikim obiteljima- danas prevladavaju samo uspomene. Život kao da se preselio na rubove grada, u druge, nove i ljepše kuće živih boja…
Žalosni su prizori urušenih krovova, razbijenih izloga, širom otvorenih prozora na sobama u kojima nitko ne živi, raspadnutih fasada, opasno nagnutih balkona, zapuštenih dvorišta i cvjetnjaka. A nekad su to bile prostrane bogate kuće viđenijih glinskih građana. I tako, prolazim krajem lipnja Ulicom kneza Branimira – kad ono negdje na sredini zabrana prometa. Okupilo se nešto znatiželjnika gledajući kako veliki i teški stroj, koji je suvereno zauzeo svoje mjesto na pola ceste, pažljivo i temeljito mrvi jednu staru ruševnu kuću, točno nasuprot one, po himni glasovite trgovca Peleša.
Propada godinama i postaje opasna za susjede i prolaznike. Narasle su po njoj već i vrbe, a kažu susjedi-na gornjoj su se betonskoj ploči sunčale zmije. Strašno. Sva sreća u cijeloj priči je da je kuća bila u državnom vlasništvu pa se nešto, za opće dobro, moglo dogovoriti i učiniti. Jedini je izbor bilo rušenje što u praksi baš i nije jednostavno jer su, i s jedne i s druge strane, kuće u kojima se živi. Ali, polako, u par dana kuća je srušena, materijal odvezen, ostala je tek mala ograđena čistina. Kažu da je nekad davno pripadala glinskoj obrtničkoj obitelji Prodanić…Njihova nam priča ostaje nepoznata.
Dobro bi bilo kad bi se mogao osigurati neki novac pa da se te lijepe stare gospodske palačice obnove i urede za življenje. Ali, to su samo pusti snovi…Novaca kronično nema, a vrijeme mijenja naše živote, stilove gradnje, ukuse, modu…Jednostavno, kuća koja je nekad nekome bila dom – dakle, mnogo, mnogo više od pustog spoja cigle, betona, željeza, stakla i drva, danas je samo objekt za rušenje…Tako to, valjda, mora biti…
Piše: Katica Gašljević Tomić; PS Portal
