Đuro Stojić: Banijci izumiru

GLINA - Što biste izdvojili kao najveći problem građana srpske nacionalnosti na području Gline?

S ovog područja Srbi polako ali sigurno nestaju, jer je riječ uglavnom o starijim ljudima koji su se vratili na svoja ognjišta, a njihova djeca koja su godinama odrastala i školovala se u drugim državama, većinom u Srbiji, ostala su tamo jer su se, koliko toliko snašla, zaposlila ili se još uvijek školuju. Stariji, rođeni ovdje na Baniji, emocionalno vezani za ognjišta svojih djedova, jedva su dočekali povratak. Riječ je o velikom dijelu Banije, južno i zapadno od grada Gline. Kako su to uglavnom prilično raštrkana brdska sel, i oni koji su se vratili, vrlo teško žive. Infrastruktura je vrlo loša, seoski putevi su zapušteni, gotovo da se i ne održavaju, priličan broj naselja nema struju, ne postoji mobilna telefonija, a snabdijevanje pitkom vodom spalo je na bunare.

Kako vremešni stanovnici uopće preživljavaju uz takve uvjete?

Teško. Jedino što znaju raditi i što su odvajkada radili, je obrada zemlje, dakle bavljenje poljoprivredom i stočarstvom. Uvjeta za poljoprivredu i stočarstvo ima dovoljno, možda najviše u dugoj povijesti Banije, ali nemoćne ruke ostarjelih povratnika više ne mogu osigurati normalan život. Oni nešto mlađi, odlučili su se za različite kooperativne odnose. Bave se ovčarstvom, mljekarstvom ili tove telad. Ipak, sve je to prilično neizvjesno i nestabilno. Otkupne cijene mlijeka i mesa sve su niže, pa je dobit sve manja, ponegdje i nikakva. Ima još jedna stvar koja u dobroj mjeri otežava bavljenje poljoprivredom. To su divlje svinje koje u zabačenim područjima i naseljima uništavaju sve živo. Zasigurno, one predstavljaju elementarnu nepogodu za poljoprivredno stanovništvo. Ruju po vrtovima i kljaštre polja kukuruza, a seljaci su bespomoćni. Uglavnom trećina ljetine biva uništena. Stalan posao na području Gline teško je dobiti. Na sreću, Glina ima dvije tvrtke koje se dobro razvijaju i obećavaju. Tu je Vivera koja proizvodi dječju hranu i zapošljava ljude s ovog područja. Isto tako, Drvni Centar Glina otvorio je svoja vrata pa se ljudi zapošljavaju. Jednako Srbi i Hrvati.

Vjerovatno sve te okolnosti itekako utječu na eventualni povratak na ognjišta ?

Povratak je davno završen, bojim se da počinje odlazak. Većina stanovnika vratila se do 2003. godine i s njima nešto mladih. Ako se sada netko i vrati, riječ je o pojedinačnom slučaju. Sasvim sam siguran da će za desetak godina mnoga naselja, sela i zaseoci ostati bez ijednog stanovnika, a već ih sada ima nekoliko potpuno pustih i obraslih u šikaru. Na 543 četvorna kilometra površine koja pripadaju Glini, ima čak 69 naselja. Na tom širokom i poljoprivredno bogatom prostoru svake godine bilježimo više od 200 sahrana, a rodi se samo sedamdesetak djece. I ne samo to. Iz godine u godinu broj umrlih raste, a broj rođenih opada. Ovo područje zahvatila je Bijela kuga i ja ne znam kako će sve završiti.

Čini li lokalna zajednica sve što može i treba za povratnike?

Kako su se ljudi vraćali, dok je bilo povratka, država je svima osiguravala 6 mjeseci novčane donacije i zdravstvenu zaštitu, a onima koji su imali pravo na obnovu, kuće su obnovljene. Naravno, bilo je tu mnogo loše odrađenih obnova, jer se izvršeni radovi baš i nisu podvrgavali ozbiljnijim kontrolama. Bio je na ovom području priličan broj humanitarnih organizacija koje su pomagale. Nema više obnove, nema niti humanitarnih organizacija i ljudi su prepušteni na brigu lokalnoj zajednici. Grad Glina čini sve u svojoj domeni, ne pravi se razlika između stanovnika uz Glinu ili Kupu. Srbi i Hrvati u svojim selima ovdje jednako teško žive. Ipak, u nepovoljnijem su položaju Srbi jer su njihova sela razbacana, daleko od glavnih prometnica, pa je i život teži. Na sreću, ovdje ne bilježimo nacionalne ekscese. Ovdje je to prošlost. Svi su okrenuti teškom i mukotrpnom preživljavanju na području od posebne državne skrbi, gdje se ta skrb davno izgubila, kao što će se vrlo brzo izgubiti i ljudi.

---

Piše: Vladimir Jurišić; Portal Novosti