Prve kopačke

Vrijeme je rasprodaja. Šetajući gradom zastajem kraj trgovina. U izlogu sportske opreme zagledam kopačke što ih nose današnji nogometaši ili fudbaleri. Sve nešto sljašteće, šareno, plastično…

Gledam kroz izlog nekog klinca kako oprobava kopačke. Možda su mu to baš prve. Hoće neke skuplje, mati se mršti. Nakon dužeg natezanja vidim mu osmjeh na kraju usana.

Javi se taj osmijeh na djecjim usnama, ponekad. Prisjećamo se rado svojih prvih ljubavi, prvog poljubca, prvog … Isto tako se pamte i prve kopačke. Poderat ću ja puno kopački jureći za loptom, ali valjda se niti jednima neću radovati kao tim prvima.

Posebno mi je drago, što sam imao prilike početi igrati nogomet u kopačkama zadnje generacije, koje su imale one starinjske krampone od naslaganih slojeva kože pribijenih čavlićima. Ovi mlađi će ih vidjeti u filmu “Montevideo”. Tada nije bilo drugačijih kopački osim crnih. Proizvodio ih je Kombinat “Sport” Beograd. Imale su na sebi dvije bijele crte, slične onim “Adidasovim”. Ne znam više ni sam kako sam ih se dokopao. Uglavnom znam da je bila otimačina, pa tko što uhvati. Sutradan nas Marko postrojio na igralištu. Počinje pregled kako kome stoje kopačke. Skida ih onima kojima su prevelike i daje ih nogatima. Mušterija fala dragom Bogu ima dovoljno. Ja zadnji u vrsti, do mene Momo Bjelivuk. Nas dva smo najsitniji. Znam da će njemu sigurno ostati kopačke, makar su mu malo veće. Stari mu je Lošo Bjelivuk “Ɖaja”, tajnik našeg malog kluba. Strepim za kopačke, velike su mi jako. Podsjećam na onoga Šilju iz “Mikijevog zabavnika”. U svaku sam natrpao po dvije zgužvane strane “Karlovačkog tjednika”. Prsti mi taman dolaze otprilike dotle gdje počinju rupe od pertli, možda malo dalje. Ono napred sve ispunjeno papirom, prednjih mi krampona ni ne treba. Na sebi imam nekakav tamno zeleni golmanski dres od vune, kojeg je nosio jos Karlo Rod, “Meho” i drugi. Neko ga je tako majstorski oprao da se sav skupio, al i takav je meni prevelik. Gaće crne od glota, dugačke i skesane skoro do krastavih koljena. Nožice tanke i štrkljave, i na njima glanc nove kopačke. Prilazi Marko, čepa me po kopački. Špica kopačke utonu prema travi, osta nako spapunjana. Jasno mu je sve, namiguje mi. Smijići se ispod brka upita:

- "Gvardijane", ‘esu li dobre?
Od srama ga ne smijem gledati u oči, crvenim u licu. Što ću, moram lagati:
- Ma odlične su mi. Moj broj.
Marko me udari po ramenu:
- Portiero, kad je tako, nek ti onda ostanu.

Trebam li reći da su par noći spavale samnom u krevetu. Cipele baš i nisam imao običaj mazati, ali kopačke su druga priča. Osim toga zna se kakav je Marko po tom pitanju. Kopačke su se morale sjajiti. Sjećam ga se kad je došao iz Karlovca. Njegove kopačke su bile uvijek kao lakirane, možes se ogledati u njima. Držao je u njima one drvene obućarske kalupe sa federima.
Nekako mi je bilo žao kao djetetu gledati kako gore stare poderane kopačke i dotrajale kožne lopte na tratini pred starom svlačionicom naslonjenom na “Osmi mart”. To su bile zadnje generacije starinskih kopački sa kožnim kramponima. Naši su najčesće igrali u jednostavnim crnim plitkim kopačkama. Duboke kopačke “gležnjarice” ću jedino vidjeti na juniorima karlovačkog “Terhničara “ kad su došli igrati sa našima u Vojniću. Imale su po obodu ušivene plave pasice.

Prve “Adidasove” kopačke imao je Janžek Miodrag “Digi”, golman juniora. Imale su plastični plavi đon sa kramponima i mogle su se kupiti kataloški kod “NaMa” Zagreb. Prve “Puma” kopačke dobit ću u juniorima. “Kićo” Jurić i ja smo bili sa Markom u nabavi opreme za novu sezonu, pa smo se ogrebli za dva jedina para koja su imala svijetleće naradžastu kričavu traku.

Ako izuzmem te prve kopačke onda su mi najdraže bile one koje sam dobio opet od Marka. Negdje u ljeto 1977. godine Branko Čavlović “Čavlek” na omladinskom turniru “Kvarnerskoj rivijera” dobio od nekog kopačke “Adidas” model WM ’74 . Njemu su bile malene, pa ih je dao Marku. On je ipak imao manju nogu, pa su mu šklamale, tako da su na kraju dopale mene. Lijepa klasična crna kopačka, od mekane kože, proštepana na prednjem dijelu. Jezici kad se preklope bijeli, kao i onaj zadnji dio kod pete. Išaran đon, crni kramponi na šeraf sa bijelim na kraju. Kad počnu jesenje kiše i blato mjenjam ih sa dugim šiljatim aluminijskim koje donesem iz Italije. Igrat ću u njima dok se doslovno nisu raspale.

Kasnije će doći neki drugi modeli, koji su nalikovali tome “Adidasovom” WM ’74, čini mi se da se model zvao “Adi”. Neke slične tima objesit ću “o klin”. Rekoh, u to vrijeme postojale su samo crne kopačke. Lažem, bogami. Preteča svih tih današnjih svijetlećih i što ja znam kakvih sve modela, bio je momak iz Slavskoga Polja sa nadimkom “Pele”. On je još ranih osamdesetih igrajući za “Borac” nosio bijele “Puma” kopačke!

---

Ovom pričom pozivam sve moje prijatelje, sve one kojima je FCPG 1946 na srcu, kao i sve ljude dobre volje da pomognu rad i opstanak ovoga malog kluba. Nemojte zaboraviti našu djecu na Kordunu. Zavrijedili su da im pomognemo !