AKO NE ZNAŠ ŠTO JE BILO .. "Oluja" Karlovac - Turanj (Prvi dio)

Gotovo cijela 1994. godina bila je neobično mirna u odnosu na druge godine rata. Ohladile su se topovske cijevi, gusjenice je polako počela hvatati hrđa.

Šarinić i ekipa su više u Beogradu, nego na Pantovčaku. Pregovaraju, trguju.

Po nekim izvorima Slobo i Franjo Ajkula sastali su se najmanje 42, a po nekim čak 48 puta. Od Dedinja do Karađorđeva?!? Crtaju se planovi na salvetama. Dijeli se Bosna. Dogovaraju što će s nama. Spremaju nas na sporazumna preseljenja.
Mi ginemo.

Proradio auto-put. Malo je sve omekšalo.
Hrvati se u potaji tiho pripremaju za konačni obračun...
Nema više sitnog otimanja i perušanja.
Sad će ići "u pune".
Rade se ceste po Dinari. Markačeva Specijalna na Velebitu uveliko se sprema.Pogledavaju prema Tulovim Gredama. HV se tiho ustrojava...

Srbi po običaju raspasani. Što bi rekao Crni:

- Ne mogu nam pera odbiti!

Mi onakvi kakvi smo. Nesređeni, počevši od uniforme, a o drugom da ne pričamo. Podsjećamo na "južnjake" generala Leea. Ne možeš naći dva jednako obučena, da se ubiješ. Što bi rekao Momo Kapor u jednoj svojo priči:

- Kad vidiš da idu prema tebi pet jednako obučenih... Odmah pucaj.

Jer to nisu naši!

Pripadam 11. Oklopnoj četi tenkova T-55, koja je u sastavu 11. Kordunaške pješadijske brigade. U formaciji mijenjam komandira čete Crnog, a time i vodim 1. vod. Trebao bih imati kapetanski čin. Vodi se pod njim u nekim dokumentima, al' ja ga od nikog ne dobi'.
Draži mi je nekako poručnički.
Njega sam zaslužio, u Logorištu.

"Matična luka" nam je Poligon Cerovac. Joj ... dolazi mi u sjećanje u svojim javljanima na Radio - Karlovcu kad zajapuren zaslini novinar Davor Matijašec onda po naputcima urednika prije poligona Cerovac ide:
- Zloglasni, ...od kud Srbo-četnička vojska ispaljuje, ...Jugosoldatetska, ...otkud pobunjeni Srbi pucaju po gradu...

U sastavu imamo desetak tenkova "srednje" generacije T-55 i jedan vod starih ruskih tenkova T-34. Osim tenkova u našem sastavu je bilo i pet transportera OTM-60, popularnih peglica". Uz borbeni dio imali smo tenk za izvlačenje (TZI), tenk-nosač mosta (nikad upotrebljen, "bačen") te prateća vozila  čete: nekoliko kamion TAM 110 i 150, pintzgauera. Po nekoj definiciji formacije smo tipa ojačane Oklopne čete.

Na jednoj analitici velike tranšeje na Jelašima ima opaska - marker "tenk T-84". Na Turnju nikad nije bilo tenka T-84. Za vrijeme trajanja "Medačkog džepa" prišla je Turnju četa T-84 iz sastava 21. OKB, i tu se zadržala do prvih novembarskih snijegova.)

Borački sastav činili su tenkisti koji su mahom bili u kasarni Logorište, te nešto novopridošlih. Mlada vojska je pretežno bila na transporterima OTM-60 tzv. "peglicama".

Nekako s početka ljeta premiještamo se sa Cerovca prema granici sa Bosnom. Moj tenk 20890, "crnac" kako ga zovem od milja, na začelju. Tako je valjda naučio. Sat i po ga je čekala Inžinjerijska jedinica iz Banja Luke koja je postavila  ponton kad je Logorište "išlo van", sto metara uzvodno od drvenog mosta u Malićima, preko kog su išli kamioni i ostali točkaši. Kasnio je jer je morao izvući i vratiti na točkove jednu FAP-ovu cisternu koja se prevrnula i BOV-a koji je sletio sa ceste.

Razliježe se dim starom granicom carstva, kloparaju gusjenice, motori huče. Penjemo se uz Prisjeku... Pretiče me korpusni "Mercedes - Puch". Kad sam se bolje zagledao, na suvozačevom mjestu, glavom i bradom, Momo Kapor. Na zadnjem sjedalu zabačene glave, kuštrave kose i brade, otvorenih usta, spava Nebojša Jevriić - Jevra, ratni dopisnik i pisac priča iz rata. Sjetio sam ga se sa jedne slike gdje pokazuje svoju najnoviju tetovažu na vratu...Isprekidane crtice i škare, a ispid piše:

OVDE ISEĆI

Momo očito kaže vozaču da malo uspori. Jedno vrijeme vozi paralelno sa "crncem". Zapisuje nešto u svoj blokčić. Prstom pokazuje vozaču, smije se.

Kad sam prvi put iza rata došao u Beograd, od uličnih prodavača na tezgama kupim Mominu knjigu "Smrt ne boli". Prelistam je na brzinu i u priči pod naslovom "Rasema" pročitam.

..."Sumnja se da danju radi i za Turke i za Srbe, a noću za Poljake, Francuze. I ko zna za koga još. Tek su joj 24. godine. Niko joj ništa ne sme, jer svi se plaše da ostanu bez nje. Rasema korača uz mutnu Glinu pokraj tenka T-55 ispod čije cevi piše:

NE PRILAZI MI - MOGU DA UMREM I SAM

Zatvorio sam knjigu, i nasmijao se.
Pita me prodavac na tezgi sa knjigama čemu se smijem.
- Tako ...rekoh.

---

Smješteni smo bili u "Nazifovoj betonari" u Širpkoj Rijeci, koja se nalazila kraj jednog velikog zavoja na cesti Vojnić - Kladuša. U julu su se intenzivizirale borbe između "Babinih" i 5. Korpusa. Jednu večer, pečemo gljive kozare (sunčanice) na tablama. Pitam dečke:
- Bi li vi išli ratovati za Babine... za lovu!?
Većina potvrdno odgovara. Al' samo uz jedan uvijet da su uz nas naši borci, "Malićevi", "Paragini" ili Torbičini". Da ne ulazim u dugu priču, prilikom deblokade kasarne "Logorište" koštalo nas je preskupo "praćenje" Skradske čete. Pa smo na kraju mi njih više štitili, nego oni nas.

Pucnjava je sve glasnija. Johovica gori. Čuješ ih kako se spuštaju prema Skokovima. Odatle je otvoren put prema Velikoj Kladuši.
Više je nego primjetno prisustvo ljudi iz komande Korpusa.
Zna svratiti i sam komandant.
Jednu večer kasno dođoše cisterne da nas nadopune gorivom... a oko 02.00 sata  i prva naša "tridesetčetvorka", friško ofarbana. Nisam vidio ljepše urađen tenk T-34. Maskirna šara nalika NATO-vima. Kasnije do zore doveze vučni voz na labudici još dva.
Ujutro dolaze vozači tenkova Babine vojske.
Valjda je takav dogovor naše komande 21. Kordunaškog korpusa sa njima. Mi ništa ne pitamo.
Potjeraše ih u brdo prema Buvači...I nakon nekog vremena se vratiše, iziđoše na asfalt i pravac Kladuša. Razguraše gusjenicama one betonske piramide.
Čuju se kako se punim gasom, u forsažu penju uz Hukića brdo.

Uskoro smo na Glinu dobili Dudakove. Nema više pitanja bi l' išli za lovu? Za nekoliko, ići ćemo badava. Premješteni smo na Buvaču. U kući Krnjeta dijelimo komandu sa "Kobcem", koji vodi TG-1. Uglavnom odrađujemo im vatrenu podršku. Kad je krenuo 16. novembra 1994. napad na Kladušu, dva naša tenka 19679 i 19674 uz prage "Pantera" iz Bijeljine činile su podršku. Prvi put vidim prage "u radu". Nakon odrade tenkova one jednostavno neprijatelju ne daju glavu dići. Čudo jedno.

Ja sam sa 20890 određen u rezervu, da uđem u borbu ako bude trebalo. Kreće napad. Posmatram iz zaklona izrazito strmo Hukuć brdo. Dolje "Šejle" (Ćićmini), "Golubovi" (Ajkini) i još neki. Meni su uvijek bili zanimljivi ti njihovi nazivi jedinica. Pravi i neformalni. Kreću u napad uz to brdo i ispred sebe guraju kocke lakog plinobetona ??!!!?? Meci zuje, udaraju u te kocke, betonske blokove, koji se raspadaju u stotine komada. Mi ih konstantno podržavamo...

Na jednom balkonu kuće uočim grupu oficira. Među njima i genarala VRS Manojla Milovanovića.
Posmatra dugo dvogledom. Prati napad... zatim mu dvogled pade na prsa.
Prekrsti se samo.
Napad je obustavljen zbog gubitaka.

Tu kasnu jesen ćemo se zadržati na Buvači.
Peče se rakija. Vole momci popiti.
Strah me je.
Ko nije sa 5. Korpusom imao posla, taj ne zna što je rat.
Idem noću od tenka do tenka. Ključ u ruke. Skidam kleme sa akumulatora. Nanićeve "Gazije" i "Hamze" iz 505. Bužimske brigade su u stanju preko Mehinog stanja ili se dolje od Zagrada neopaženo prići Buvači, upaliti tenkove. Oteti ih.

Obično kad se spomene krajiško ime, išao je i pridjev "ljuti". To se odnosilo za Krajišnike i sa ove i sa one strane granice. Mi smo bili nekako ko aleva paprika, slabog poklopca.
Izlapila...
Naši preci u 450 godina koliko su na Vojnoj krajini, samo 70 godina nisu ratovali ?!?
Mi smo samo u pjesmama ostali "Ljuti Krajišnici".
Za njih se to ne može reći.
Ako možeš, bolje ih je izbjeći.
Treba čuti taj njihov radni poklič, koji ledi krv u žilama.

 - Tekbiiirrr.... Alahu Egber !!!

---

Operacija "Bljesak" nas zatiče u Todorskoj Slapnici, nedaleko Todorova.
Dobivamo naređenje da se spremimo za marš.
Vraćamo se za Cerovac.
Na Oparničkom križu prije Vojnića čekaju nas dvije cisterne i pune nas gorivom k'o formule.
"Bljesak" je bio dobra pokazna vježba, i što možemo u skorašnjoj budućnosti očekivati. Činjenica je da smo se uozbiljili, shvativši situaciju.
Znalo se da je 18. Zapadno-Slavonski Korpus bio jedan od naših slabijih Korpusa. Pada Slavonija.
Ostatak Krajine šuti. K'O pičke.
Pala kuja s mosta!
Vojska RS ni da mrdne prstom?!

- Pa kunj s mosta pa slumijo nugu!... što bi Dalmatinci rekli.

Ustvari, sve je jasno bilo još davno. Odem negdje u toku 1993. u Banja  Luku i nađem se sa mojim drugom i starješinom Goranom Sivcom. Komandovao je tenkovima na proboju Koridora '92.
Poznatiji je kao Siva Munja.
Upoznali smo se preko mog rođaka Miloša Hrstića, beka NK "Rijeke" i državnog reprezentativca. Kasnije kad je Janković, golman "Maribora" na posudbi (jednan od rezervnh golmana "Zvezde") ja sam počeo braniti za njegovu vojničku ekipu, VP 6565. Te sezone, 1984 godine, smo osvojili  "Ljetnu ligu" Banja Luke.

Imao sam veliku želju ostati u Banja Luci, koja mi je legla kao grad. Trebao sam ostati kod njega, kao stažo u Nastavnom centru za podvodnu obuku u Zalužanima. Ali sam napravio jednu glupost  i morao sam se jednostavno izgubiti iz Banja Luke.
Prekomandovan sam u Varaždinu gdje sam "krvi propišao".

Zovne me on na piće u Zanatski centar. Kasnije svratimo do njegovog poznanika Slavka Roguljića u "Tropic", jednu od jačih banjalučkih firmi.
Tu se u krugu poduzeća okupilo skoro sto cisterni iz cijele Republike Srpske. Koje imaju neke srpske oznake ili ćirilične natpise, to prekrivaju, maskiraju.
Neke cisterne imaju niske arnjeve i tzv. "cigančica" cerade.
Reko, kud će ovi?
Kaže Sivac da će po hrvatsku naftu i benzin u Split !?!
Idu do Čelebića tamo blizu Crnoga Luga. Tu kamione preuzimaju hrvatski vozači.
Pune cisterne benzinom i naftom i vraćaju ih za Čelebić?!?

---

Čak smo počeli pomalo i vježbati.
Krajišku vojsku je na tako nešto teško dići. Iz vlastitih iskustava je trebalo učiti. Naprimjer... Da je punilac tenka znao voziti, spasio bi tenk.
Trebalo je samo povesti ga u par metara.

Na moje inzistiranje naučili smo voziti sviju. Velim, nekad je u borbi dovoljno znati voziti samo par metara, da se tenk skloni na sigurno od protivničke vatre.
Vozači su opet naučili nišaniti. Pucati iz topa pritiskom na papučicu, kad motor ne radi i sl.

Komandiri koji bi trebali najviše znati, najmanje su znali.
Uvijek sam imao veliko poštovanje za vozače!
Lako je tenk voziti "paradno", dignutog luka.
Treba njega voziti "pod poklopcem"!!!
U borbi... Kad "vari". Noću, pod IC uređajima. Ne sletiti, ne prevrnuti ga.
Ne uglaviti ga na vlažnom i močvarnom zemljištu, blatu.
Znati zastati pred dejstvo, "umiriti" tenk.
Skloniti ga iza toga na sigurno.

Na poligonu smo imali jedan tenk oznake 20010. Nekad je pripadao jedinici JNA u kojoj sam ja kao stažist služio drugi dio vojnog roka nakon škole u Banja Luci.
Bio je u sastavu Prednjeg Odreda 32. Oklopne brigade iz Varaždina.
Popunjen bojevnom municijom koja je zablombirana, sa nekonzerviranim motorima. U stanju je u kratkom roku ući u borbu.
U toj istoj jedinici je nekad služio i moj "crnac" 20890.
Vrag će znati kako je iz Varaždina došao u Karlovac.

Ineresantna je ta priča o tenku 20010.
Sredina je oktobra 1991. godine. Mi od oklopa posjedujemo samo tri tenka koja su na dan pokolja na Koranskom mostu "izišla" uz jedan BRDM - 2, bez pratnje pješadije koje nije bilo (mnogi to smatraju ludosti) i došli preko Turnja u Gornje Mekušje.

 ... Jedan od tih tenkova "dežura" postavljen na sred ceste u usjeku između Turnja i Jelaša. Posada sastavljena od rezervista iz Pančeva karta belu.
Neko utrčava u kuću i kaže im da se čuje tenk sa hrvatske strane, našto se oni smiju. Iza toga neko ponovo upada u kuću i uzbuđeno kaže

 - Od Starića cestom pravo na nas ide ustaški tenk!!!!

Posada baca karte.
Tenk 19679 nije upaljen. U kupolu uskače momak po prezimenu Šormaz. Rukom na brzinu podešava nišan i pritiska papučicu kojom se aktivira top. Granata je pogodila hrvatski tenk u samu sredinu prednje ploče, u "čelo".
Da je u cijevi tenka tog momenta bila granata drugog tipa, kumulativna, trenutno fugasta i sl. ,  posada bi sva izginula. Tenk bi se zapalio

Ali on je pogođen običnim pancirnim zrnom, koje je od sve štete napravilo samo udubljenje na mjestu udara i ogulilo boju. Posada se dobro ugruvala. Bilo je dosta krvi pomješane sa nekim vrećama od krumpira, flaša od pive.
Uglavnom niko nije poginuo. Uspjeli su napustiti tenk.

---

Naš zemljak general Mile Mrkšić, rođeni Kordunaš, preuzeo je komandu nad SVK. Onako, malo kočoperno, kakav već jest, ko oroščić poručuje  drugoj strani:

- Jebat ćemo im mamicu!!!

Najvrednija tehnika skuplja se u hrpu Korpusa Specijalnih Jedinica SVK. Samo po imenu takvog.
Ljudi "šintarski" pohvatani po gradovima Srbije, popunjavaju redove "gardijskih" brigada. Ti da su htjeli ratovati, ne bi otišli prve ratne jeseni za Srbijicu lepu.

 Farbaju tenkove T-84 iz 21.OKB za paradu. Ja malo popio, u zajebanciji pričam. A vidovit:

- Farbajte ih farbajte... Za bježeniju.

 Pa za prodaju.

Famozna parada na slunjskom poligonu. Politička i vojna svita na tribinama. Među njima Kobac i Legija, koji maramom pokriva prepoznatljivu ružu tetoviranu na vratu.
Na paradi se vuče raketa "Krajina".
Pokazuje se novi bacač bombi "Košava".
Sve je to do zadnjeg šerafića djelo krajiških ruku i (velike) pameti.

Na Vidovdan padaju leci sa natpisom "28.lipanj 1995" sa jasnom porukom. Samo vas gledamo, u dometu ste nam.

Franjo Ajkula demostrira silu paradom na Jarunu. Među ostalima pokazuje i ruski sistem za raketnu odbranu S-100. Nemojte misliti, nije greška. Njemu je Pavo Zubak, hrvatski trgovac oružjem dobavio samo treći dio sistema S-300.
I dan danas se vode sudski sporovi.
Zubak tvrdi da mu nije sve plaćeno.

Međutim, raketnu prijetnju Zagrebu sa Petrove gore i Šamarice riješio je Šarinić pregovorima. Lune su nešto prije početka "Babine ofenzive" novembra 1994 premještene sa Petrove gore na Šamaricu. Kasnije su po dogovoru neposredno pred "Oluju" prešle Unu.

Za nadgledanje izmicanja "Luna" sa Šamarice, iz Beograda je poslata specijalna jedinica kojom je komandovao kapetan B.M.

Njegovo Preosveštenstvo, Episkop Gornjokarlovački Nikanor na paradi cjeliva i osveštava ratne zastave.

Foto: Privatna arhiva

Njegovom predhodniku koji je 1941. bio na čelu Eparhije Gornjokralovačke Svetom Savi (Trlajiću) nude da spasi glavu i ode u Zemun.
On to odbija i ostaje sa svojom stadom, pastvom... birajući Carstvo Nebesko.

Mjesec i neki dan kasnije kad padnu prve granate pokupit će se sa svom svešteničkom svitom. Preći će Unu, a za njima Mrkšićevi tenkovi, VBR - i... Pa na kraju kordunaške babe i nejač.
To u nijednom ratu nije bilo!
I u porazu se zna reda.

Da danas uskrsne Pajo Jovanović i da ga zamole da ponovo nacrta "Seobu Srbalja", umjesto konja kulaša crtao bi "Fergusone" i "Zetore".
Ispred bi umjesto onoga harambaše išao kakav ranjen borac, podvezane ruke.
Ne bi na slici bilo sveštenstva, pomiješanog sa narodom. Ne bi bilo novoga Čarnojevića. Ni litija, ni ikona.
Ako ništa drugo moglo je Njegovo Preosveštenstvo ostaviti bar "dežurnoga popa", da ljude ne ukopavamo bez pomena i Vječnaje Pamjati.

---

Pratimo događaje.
Imamo neku malu rusku portabl televiziju.
Hrvatski novinari su u Bosanskom Grahovu sa HV. Neki vojnik u kadru. Stoji kraj table na ulasku u grad:

 - Da je Grahovo srpsko, bilo bi Pasuljevo!

Drugu večer na HTV, gledamo očitu montažu. Pričaju dva "uhvaćena" srpska vojnika, na karlovačkoj bojišnici.
Moguće je i da su naši ali isto tako pričaju judi iz Slunja, Cetingrada, sa malom razlikom.
Oda ih poneka riječ.

Komanda nas češće posjećuje. Rade po planu "Gvozd".
Ne sjede skrštenih ruku. Proba se nadoknaditi vrijeme "ležanja". Osluškujem noću pojačan promet. Čuju se vojne kolone koje idu prema Lici, Dalmaciji, Gorskom kotaru...
Posmatram grad.
Nazire mu se silueta.
Fali mu toranj Svetoga Nikole, baš kao i Srbi koji su otišli.

Sjetim se stiha moje velike zemljakinje, pjesnikinje Dare Sekulić:

Grad je od onog
Tko se odlazeći osvrtao,
Voleči ga
Proklinjao....

Nisam se u njemu školovao, pa da žalim za tim vremenom. Ne možeš ubiti nešto što te na lijepo sjeća. Nikad 20890 nije nasumice ispalio granatu na grad, bolnicu na Švarči ...

Imao sam dvije cure koje su stanovale u zvijezdi. Budile me zvona crkava. Jedna od njih postade mi žena.
Stančić u Šimunskoj 10, okrenut apstidi Pravoslavne crkve posvećene Svetom Nikoli. Tu začesmo i ovo naše jedino djete...

Više se ne mogu ni sjetiti zadnjeg dana u njemu. Prošla je već bila sredina ljeta. Dvije svadbe čekaju na vjenčanje pred matičnim uredom.
Naša i njihova.
Hrvatski barjaktar povija se zajedno sa zastavom. Ova nije ni državna. Prvo joj polje bijelo. Zaratismo oko toga.

Tako moj drug Jovo, digao hrvatski pasoš u Vukovaru. Dade ga babi da ga vidi.
Gleda baba u pasošu one trake sa šahovnicom što se presijavaju na suncu, blickaju.

- Bome Jovca moj... zaljepiše ti šahovku nasred čela!

- A štob ja baba... ?!

- Niš Jovca ... Štab ti.
Njeste je ćeli na općini, sad je imate na čelu!

Bespilotne letjelice kruže već godinu dana, neprekidno.
U zadnje vrijeme ih se češće vidi.
Mi godinama na istim položajima. Hrvati uredno bilježe pozicije, odabiru ciljeve, prioritete...
Sve Krajiške babe već znaju gdje su naši tenkovi, minibacači, VBR-i...

Tako na Radio stanici "Glas Petrove gore" slušamo:

Nikolina (ima ime po babi Zorki), pozdravlja tatu na VBR- u Bukovici, na Vračarima.
Danijel (nosi ime đeda Miloša) pozdravlja čiču na minobacačima u Ljepovića jarku.

Kad neće proći dugo... poklopiše ih.
Kad se prašina slegla, čuješ:

- Mamu im jebem, kako nas nađoše?!

Neko od unproforaca nam iz Karlovca donio novine. Znam da nisu bile ni Večernjak ni Jutarnji, nego neke Kutlune, čije li, koje su se ugasile, stale kasnije sa izlaženjem.
U njima intervju sa Josipom Boljkovcem. Ministrom policije u prvoj Tuđmanovoj vladi. Stari partizan. Isto tako stara lisica.
Namazan.
Razoružao je naše na tom dijelu gdje je Hrvatska najtanja, gdje ju lomiš.

General Novaković davno je govorio:

 - Jebo vas Vukovar.
Zaobiđite ga. Upumpajte par brigada gdje do Slovenije ima petnaestak kilometara.
Držite ih u matu.
Pregovarajte.
Tržite...
Tražite!!!

Čitam tako taj intervju. Uvijek sam ga poštovao iz jednog razloga što je ispred svega najprije bio Hrvat, pa onda sve drugo.
Za razliku od naših "priučenih komunista", koji su bili sve samo ne Srbi.

Čedo Višnjić u knjizi "Vreme sporta i razonode" 1951-1971

- Titina Hrvatska i njezini Srbi

"... Takav službeni stav je već jasno upućivao u kom će se smjeru tražiti rješenje i da će se opet pronaći srpska ekipa koja će pristati na sve u zamjenu za ostajanje na sceni u slijedećem činu ..."

Pozna Joža Srbe bolje nego iko. Pri kraju govori o "Bljesku" i nečem što će uskoro doći:

- Četnički Knin će šaptom pasti.

 Partizanski Kordun i Banija će se pokušati braniti....

---

Dođe i Ilija Sveti. Dva dana su do Oluje. Nema zborova, okupljanja.
Pusto je danas u Dunjaku, Pješčaninici, Perjasici...
U Tušiloviću ni ne može.
Linija je na Korani.
Sjedimo oko vatrice. Okreće se prase na ražnju.
Tek toliko da obilježimo.
Da razlikujemo Sveca od obična dana.

Piva (Kordunaši piju pivu, ne pivo!!!), se ladi u cerovačkom potoku.
Etikete se već napola odljepile.
Poneka već i otpala skroz. Nosi je voda. Vata se jelenovim rogom za lišće i grančice uz potok.
Neka čudna tišina.
Šutimo.
Omara. Muve zuje.

Lani u Dunjaku za Iliju druga priča. Luda kuća.
Treća godina rata, onako kurvinjski mirna. Braća "preo vode" uveliko spremaju.
Krajišnici raspasani po običaju.

Noć je već pala. Najbolje vrijeme je za krenuti u zbor. Nemaš se ti đe tu parkirati.
Ne ide se više na zbor kotačima sa plastičnom rožom na governalu (obavezna štipaljka na nogavici), nit sa "Tomosovim" kolibrićima i MZ-ima.
Tek po koja oficirska crvena "lada", "stojadin" ili " yugić" od ovih što su dalje od granice.

 "Golf na golfu". "Golf" dvojka doša' k'o "fićo".
Prije rata vozili su ga obično momci čiji ćaća radio u Njemačkoj, poslovođe trgovina, razne kordunaške muvare...
Al uglavnom, ne svatko.

Penjem se prema brdu, prolazim kraj crnog "Mitsubishi" terenca.
Parkiran na malo prostora. Visi mu jedan točak niz obalu.
Kad je tu neke zime rađen kod majstora, zvali telefonom Japan neki crnci unproforci iz Kenije u vezi dijelova i šajbe koju nisu mogli naći.
Vele Japanci da je taj iz posebne serije od 50 komada!?
Pa se čude više nego kad kod njih voz zakasni dvije minute. Otkud taj "Pajero" u Krajini!?

Na zborovima mi je to uvijek bila taktika. Privučem se šatorima. Osmatraš malo. Biraš pravac napada. Izbjegavaš iznenađenja u obliku razapetih štrikova i špagi što zatežu šatore. Al' ima maštovitih gazda sa tim prekapčanjima kablova, uglavnom, uvijek te zajebu.
A trebaš se čuvati i ovih što pišaju.

Par muzika je tu. Uši otpadaju.
Sudaraju se pjesme, narudžbe…mikrofoni pište. Šentiljaške marke lete...
Ko one iz helikoptera kad su ga naši konačno srušili nad Kremenom, nakon što je letio dulje od dvije godine preko nas za Bihać (Ćoraliće).
Mikrofoni ponekad zapište...pa se brzo smire.
Na pojačalima bas odvrnut do daske, propinje se.

- Imena se moga sjeti... Rifat Tepić...Samo za nju, koja nije tu.. A ona zna ko je ta...
Reci samo da je od Jovce...

 - Šesnaest ti leta beše, Kada sam te zavoleoooo...

S druge strane

 - ...Začas planem i poludim
a tada se sve usudim
na to se pališ kao šibica.
Začas planem i poludim
nema stvari koje ne smem
šibice moja, ja ću da te

KRESnem....

 A joooo....
košulja se zboraška para.

Onda red krajiških. Kreće se sa juga, otkud je potpala počela.
Tromeđa.
Jato Jandrino.
Đeš bRez Baje i Đujića.
Boro osta na Rači...

Onda idemo preko Like i Zorića tića.

 - Šahovnica u Krajinu neće (ma da neće)...

Odmah iza, pjesma "Orlova Gvozda", domaća:

 - Ako treba,
Preći ćemo preko Kupe,
U Zagrebu prebrojati
Sve glavurde glupe...

(Aaaa...sunašce ti ne jebem!?)

 Za Paragine i ekipu sa Koridora ...

pjesma "Tebe sanjam".

Moji dečki su gore pri kraju u jednom od gornjih šatora.
Tek se zagrijavaju, đe je još jutro.
Šarena je to ekipa. Svega tu ima: radnika, seljaka, studenata, željezničara, portira, službenika, električara, šofera... Onih koji su pred sami rat maturirali, mehaničara, majstora, ugostitelja, recepcionera, tišljara, šumara, trgovaca ... Kordunaški su to  kujari...
Ti sve umiju. I sve mogu.!
Što vele... Ti su kadri stići i uteći i na staršnom mjestu postojati.
Bili su u stanju početkom rata "preći reku" sa ruksacima na leđima, i vratiti se tenkovskim gusjenicama.
Gazeći ponton složen za njih na toj istoj rijeci, pedesetak metara uzvodno od mosta u Malićima.

Rat je. Ginulo, se.
Sad se malo umirilo. Ginut će se.
Gusjenice polako hvata rđa.

Lažno je mirno. Od prošle jeseni još.
Dim se poodavno slegao sa topovskih cijevi. Njuše novi, osjete ga u nozdrvama.
Smrt je gadna.
Smrt u tenku posebna.
Živ goriš!

Zašto pijemo? Znaju ti najbolje kako smrdi ljudsko meso u tenkovskim kupolama.
Kad im gore drugovi k'o povjesme kuđelje.

 Aj.... još mi. Rođeni smo ovdje.
Odrasli. Živimo ovdje.
Al djeca, aktivna vojska što je na Doroteji gorjela kad je Logorište “išlo van”?
Žao mi te djece.
Dovučena zapljenjenim ugandskim “Boingom” 737, od milja zvanim "Kikaš" do Bihaća. Ne znaju ni sami gdje su.
Kao na slijepoj karti. Pa gurnuta preko Korane.
Za koga ?

 Da njih ne bi...pade Kordun!!!!

Basarićkova ekipa svira. Na njima košulje havajke, palme...
Šef benda u transu na solaži.
Nema dosta vrata na gitari. Sav u pjeni.
Peškir oko vrata.
Jebeš Hendrixa Jimya.

Znoj curi sa njega kao sa Muhameda Alia u četrnaestoj rundi protiv Džoa Frejzera.
Primiče se goloj Ruskinji, Ukrajinki.
Oće je ujesti za sisu.
Ljilja pjevačica poteže ga za kabal bordocrvenog "Fendera" (za kog kaže da će ga ugraditi na svom spomeniku !?).
Tako ga “drži na uzdi”.

Harmonikaš lovi marke što padaju sa crvene mješine, pa naknadno "vata"  pjesmu" .
Ruta se sva zaznojila na prsima.
Zlatni privjesak na lančiću jedva proviruje iz crnih dlačurina. Krivi glavu prema basisti koji žmiri dok udara po debelim žicama.
Momak na “Ibanezu” korektno vozi svoju dionicu.
Bas se propinje na “foršpilu"

Bubnjevi tuku. Pjevačica promukla.
Eho...
Neko pros'o piće po njenim utegnutim lačicama.
Trpaju se mukom zarađene šentiljaške marke od narudžbi u dekolte.
Tu je u prorezu među dobrim sisama najsigurnije.

 - Samo za dečke od Crnoga Loše… Za tenkiste.
Gusjenice gore, a kupola dolje...

Ivo, zvani "Pištolj'ć" već je na stolu. Onizak (kakav bi tenkist trebao biti).

Jedan od najbržih poslužilaca.
Na kojoj je on "pedesetpetici" ta ima bržu ispalu od svakog novog T-84!?

- Samo za Ivu i rodbinu sa asfalta, i "kornjače" (prošao asfalt kraj "babine" kuće)

Ne možemo mi pobjeći od te krajiške divljine. Ima u nama trun toga morlačkog, pljačkaškog. Nečeg što je teško kontrolisati.

Kako li ono opisuju kordunaške serežane na okupljanju u Varaždinu, kad je Ban poveo vojnu na sjever:

 ...Stasiti, brkati. Oštrih crta lica, pomalo divlji...S tokama i  praporcima na prsima, ogrnuti u crvene serežanske kabanice. Sa parom kubura "pećanki", oštrim povijenim jataganima, zataknutih u  crne ukrašene ćemere i puškom "diljkom" na ramenu.

Danas je Ban na Jelačić placu okrenut na drugu stranu.
Ne gleda više na sjever, na Mađare. Na Dolac.
Njegova isukana sablja okrenuta je jugu.
Prema nama. Prema Kordunu...

Vremena su se promijenila. Vele.
Za nas nikad.
Opet ginemo. Za drugog.
Danas... samo u drugačijim uniformama.

Maskirnim.

Otiskujem niz grlo još jedan vinjak. Iskreno, kako se zaratilo fali mi "štokić". Ipak je on malo rafiniraniji...
Zaboravim se u priči, onda ide "redenik", nako desetak komada poslaganih štamplića.

Najgore je hvatati pijanu ekipu.
Vidiš i sam da je to sve u kurcu. Ne može ovo na dobro izaći. Jebeš Rimljane. Nijihove čuvene gozbe, orgije...
Tučem vinjak, ne znam više koji. Armiram sa "Nektarom".
Ćera me piva pišati.
Bacam dug mlaz uz stožinu Ivine babe.

Kad sunce ti ne jebem.
Trljam oči…
Sam sebi ne vjerujem.

Kaligula proviruje iza druge stožine!!! Na bijelom konju!?

Toči se večeras, što vele “teče potocima”…
Užurbane polugole konobarice nose pune čaše. Gazde se slomiše iza šanka, treba uzeti. U frižiderima mjesta malo…
Krka se mesina, kotlovina...Zalijeva se, nazdravlja se. Riga, povraća. Za tuču je rano još. Stara turska granica (a ni nova) nije daleko.
Znaju ođe i noževi sjevnuti.
Ljubi se iza šatora, odvodi.
Muzike tuku bez pauza.

Fotografija ustupljena autoru teksta od KA fotka portala

Luda kuća...

---

Kontam tako o lanjskom Svetom Iliji.
Glođem papke i spinjetke, zalijevam “rogonjom”. Kasnije odlazim na Turanj da vidim to čudo od tenkovske tranšeje.
Osvanula je nenadano. Ide skroz od groblja u Kamenskom pa do osmatračnice na Šćulcu ( sa prekidom u sredini.
Dva tenka se mogu u njoj mimoići.

Silazim od Starića prema crti. Prolazim pokraj “Šiška” koji je na svom starom mjestu.

Oni na koje smo uvijek računali već duže nisu tu.
Glavnina naših snaga u koje imamo povjerenja je u tom momentu na jugu.

Granica je pusta ili u najmanju ruku “šuplja”.
Po sprejom ispisanim plavim brojevima 19 na vratima “dajčeva” i “stodesetki” zaključujem da su malobrojni momci koji su stigli na zamjenu iz vrgomošćanske brigade. Neke znam iz viđenja.
Vadim sanduk “Jelena” iz pick-upa. Vidim da ih nema mnogo. Dolje preko granice kombi HV je dovezao ručak.
Žurno ode od “Hotela California” prema koranskom mostu.

Da sad Mija Zorić krene sa svojim “Browinzima” umjesto popodnevne dremke poslije vojničke grašine, prošao bi kao “kroz sir”.

 - Momci … Ima li vas za gajbu “Jelena”?

Vrte glavom. Nekako ih se skupi devet. Dvojica još priđoše. Baciše se u potragu za ostalima.
Na kraju ih se skupi šesnaest !!?

 - Žao mi je.
Ništa od sanduka pive!

Vratim sanduk nazad u pick-upa. Uberem par kasnih, prezrelih divljih trešanja.
Gorčina stiska usta.

Nešto kontam:

 - Što ako ujutro krenu?

Pljuckam špice...Gazim ih vojničkom čizmom.
Podižem poklopac.
Ponovo izvlačim žuti sanduk “Jelen piva”

 - Momci...

 Evo vam ipak pive.

KRAJ PRVOG DIJELA...

KORNJAČA 002