SINOVI

Ilustracija | Pixabay

Poranila zima, suva. Mrgodno teško nebo presjecaju bljeskovi.
Potmula pješadijska pucnjava prepliće se u daljini sa artiljerijom...

Poče rominjati hladna novembarska kiša, nošena sjevercem.
Stražar navuče kapuljaču vjetrovke.
Okrene kundak PAP-ovke na gore da zašiti cijev puške.
Skoro je preuzeo smjenu.
Cupka na ivici bankine, osluškuje.
Misli o svom Zoranu. Otišao je tu neku večer preko Korane u kasarnu.
Izvlači se tehnika, tenkovi ...
Strepi.
Ko i svaki roditelj.
Ima još i blizance, derančiće. Mali su još.

Iz sumraka se pojavi sredovječan par.
Traže konak, gdje bi mogli prenoćiti.
Oskudno su spremljeni za zimsko vreme.
Iz nekog sela su od Bele Crkve pa prema rumunskoj granici.
Traže sina jedinca.

Preko nekog rođaka što radi u Vojnom odsjeku poslali su ga u auto jedinicu u Kraljevo, da ga spase vukovarske klanice.
Nedavno su ih pokupili. Najprije Niš.
Pa pravac Krajina.
Otac vojnika iz novčanika izvlači slike.
Mati iz torbice vadi preklopljenu stranicu vojnog lista "Front".
Pokazuje stražaru svog jedinca.

. . .

Nema prometa.
Malo auta prolazi cestom. U izmaglici se jedva naziru svjetla.
Pojavi se silueta kamiona. Vojne je boje.
Sanitetska "stodesetka" poznatija kao "četvorka", furgon. Na njoj velik crveni krst na bijelom krugu.
Malo uspori. Dade desni žmigavac.
Stražar podignu crveno-bijelu brklju.
Sanitetska "četvorka" uđe u krug Doma zdravlja.

Roditelji iz okoline Bele crkve ne znaju da je njihov jedinac blizu njih.
Na metar. Leži mrtav, uskraj na podu sanitetskog kamiona.

Desetak je mrtvih.
Zoran leži u prednjem dijelu "četvorke".
Svi su prekriveni šatorskim krilima.

Iz zbirke 📚 (anti) ratnih, poratnih, izbjegličkih, povratničkih priča ...
“Krajino neko misli nate…
Ma misli moj k . . . .”

Željko Kresojević Kres