JAGODA KLJAIĆ: GLINSKI TITRAJ U SRCU

Vidim da se neću smiriti dok vam ne pošaljem ovo pismo.

 

Najteže je što nemam koga pitati – imam li pravo ili nemam. Svatko će izreći svoje mišljenje, znam da će odgovor uglavnom biti potvrdan: naravno da imaš, zašto ne bi imala, pa zaslužila si, trebaš to napraviti … Možda će netko pomisliti: pretjeruješ, smiri se, ima i drugih koji imaju i znaju puno više reći … ali taj će šutjeti. 

Kad ne znam, onda prepustim odluku vlastitoj unutrašnjosti. Onom spoju od srca do želuca. Ni više ni niže od toga mjesta nije važno. Mozak će baš u taj centar poslati pravu informaciju. Zatreperi li i zatitra poput struna violine, nema potrebe razmišljati. Treba sjedati i na papir bilježiti.

 

Prije povratka, u Glinu je stigla vijest da je bilo dirljivo. Poslije i puno drugih pozitivnih komentara. Od kojih je najjači dojam ostavio onaj: samo je lud čovjek po onakvom vremenu mogao doći na promociju.

 

E, pa ovo pišem baš zbog vas, dragi moji ludi, kao što sam i sama takva. Ma tko bi se samo usudio i pomisliti da će nas toga 15. marta biti toliko u biblioteci „Sveti Sava“ u Zemunu. Kad je jutro osvanulo s najnižom beogradskom temperaturom cijele zime, a snjegić – bjegić već drugi dan padao, pomiješan sa ledenom kišom i burom (kažu da košava duva onda kad ništa ne pada). I baš popodne pojačalo, pretvorilo se u test izdržljivosti i ludosti.

 

Rekoh tamo, pred svima vama: iskrenost je ono što darujem kroz riječi. Pa, zašto onda ne reći i ovo: emocije me lome već dvadesetak dana. Sve više kako dani prolaze. Opet suprotno od očekivanoga i uobičajenoga. Već bi trebalo prolaziti. A meni se sve više vrti u glavi, ringišpil koji ne staje. Raspršim li se poput meteorita, bilo bi žalosno da vam ne pošaljem ovo pismo.

 

Hvala vam što ste omogućili da još jednom zajedno prošećemo po glinskom Korzu. I prekopitnemo se na gelenderima na sajmištu. Najedemo bijelih i crnih dudova. Isprevrćemo se u sanjkama niz Kozar'cu. Napijemo bistre Gline. Namirišimo lipa. Doživimo prvi poljubac u parku. Protruckamo se u „ćiri“. Poližemo kuglu – dvije sladoleda od vanilije i čokolade. Pogledamo „Winetooa“ u starom kinu. Izbrbljamo se pri slučajnom susretu neke srijede.

I na još mnogo čemu što doživjesmo toga 15. marta navečer. 

Hvala vam za tu divnu ludost u kojoj ste napravili deset, dvadeset ili trideset kilometara, sa gradskim prevozom koji je bio na granici kolapsa, s autima zatrpanima snijegom, sa bljuzgavicom u kojoj noge nisu mogle ostati suve. 

Hvala nama koji se odmah prepoznasmo, hvala i nama kojima je trebao drugi pogled da bismo se prisjetili, hvala onima koji nisu nikad živjeli u Glini, pa su svejedno došli na našu malu svečanost susreta, kao i onima kojima je Banija nepoznanica. Hvala svima koji su željeli doći, ali zbog niza razloga nisu mogli. 

 

A ono pitanje sa početka: imam li pravo ovo reći ili nemam? Iskreno, mislim da imam, ta još uvijek traje titraj u srcu. Pokrenuli su ga mnogi dragi, poznati i nepoznati ljudi, na predstavljanju zbirke „Pjesma za Korzo – glinski spomenar“ u Glini i Zagrebu, zakovitlali u Beogradu, nastavit će u Banja Luci, možda i Prigevici, Apatinu … ta tko je ono pomislio da bi mogao uništiti duh grada … 

 

Autor:  Jagoda  Kljaić