Da bih progovorio istinu

Jedno oko gleda u mene, drugo u Janka Jelića. Ne, ne, nikoga nije bilo. Sami smo sjedjeli u jednoj nišićkoj polukafani i nešto mucali o poeziji. Znate da je samo do mene kako ću gledati na priču.

A kad Vam govorim o Jeliću, onda znajte da tu ima mesa – bubnja iz žilica krv pričanja – sve je od očiju crveno i fiziološki neujednačeno, i sve podložno brzim, iznenadnim promjenama. Sve je po prirodi neizvjesno, tako da na mahove izgleda hotimično, bez nekog zadanog reda i pravila.

Lako je, znate, modernim teoretskim aparatima. Njihova slojevita, režnjata slika, ubrzava i naše, sopstvene, metafizičke mrlje negdje u nutrini, u diobi, između dva principa, kada smo, možda, ponajmanje sigurni u ono što vidimo, jer smo negdje u dubinama iza uma očekivali drugačije razrješenje. Nešto kao skener pripovijedanja, kao rengen priče. Zato odlučih da Vam ovako prosto, i ne baš rječito, pokušam opisati ono što sam vrškom nerva uspio da uvežem u Jelićevim naracijama.

Vjerovatno Vas čudi zašto sam odabrao da Vam pišem baš o tom Jeliću? Ne znam! Možda se cijela situacija može objasniti jednim idiomom, jezičkom melodijom, prozodijskim varijacijama... Ili je bolje da Vam kažem da nemam jednoznačan odgovor. (Otud valjda i ona razrokost s početka pisma?)

Vjerovatno prepoznajete (a negdje Vam ranije to i pomenuh) da sam u ovim brdima već tridesetak godina, a sada Vam priznajem da za sve te godine ništa nisam uspio da razumijem od onoga što me okružuje.

Ta psihologija je, nekako, iznad prirode. Nemam za to objašnjenja.

Zato sam se, vjerovatno, i dohvatio Jelića, odnosno njegovog pričanja. Ne znam da li je neko u ovim krajevima u savremenom dobu tako ušao u patologiju (izvinite na grubim riječima) i psihologiju ovdašnjeg čovjeka. I to onog zabačenog, skrivenog, za koga ni najbliži ne znaju kad umre!

Lako je pričati (mada i nije) o bulevarima, vrevama i gradskim strastima...

Kod Jelića strasti kao i da nema, osim one nagonske ljubavi prema životu, i, zapamtite, trpljenju.

Ne brane trpit’ – kaže jedan junak na formalni upit – Kako ste? Nakon toga teško je ne zamisliti se... A ko istrpi do kraja taj će se... Znate Vi koja riječ dođe na koncu.
Ili kako da objasnimo segment priče koja do u detalje opisuje put na ćetalju (tako domaći ovdje nazivaju konja), kroz oštru snježnu mećavu, nekog grudobolnika, koji od kuće do doktora, svega pet-šest kilometara prti (probija se kroz snježne nanose) gotovo cijelu noć. Ne brane trpit’ – govorio je grudobolnik kroz snježne vjetrove, kao što je juče istim riječima odgovorio iz prikrajka peći.

Pročitao sam do sada dosta Jelićevih priča, njegovih iluzija i imaginacija, ali za jedno sam, svakako, morao da uvežem pažnju. Govor, idiomi, prozodija... Kad biste samo vidjeli Jelićeve priče, ono što pripovijedaju, ne bi Vam umakle dvije činjenica – Jelić piše čistim srpskim književnim jezikom, van dijalekata, ali čitalac stiče nepogrešiv utisak da su naracije istkane na idiomu kraja o kome govori.

Tu se, moram Vam reći, može stvoriti poprilična zabuna... (Možda i ovdje igraju ulogu ona dva oka s početka pisma?) Ako pitate dva čitaoca šta su u jednom pasusu pročitali, i kako im se čini govor naratora, nemojte se čuditi ako dobijete dva dijametralno suprotna odgovora.

I zašto baš tako? Nesumnjivo je u pitanju probrana leksika, ali bez pretjerivanja i usiljenosti, tek toliko da izabrane riječi bljesnu tu i tamo, i stvore onu paralelnu sliku. I dovoljno. Riječ tako postaje jača i uvjerljivija.

Na drugoj strani su, otisci uma, psihološke mape likova, odnosno junaka Jelićevih priča.

Neki današnji ljudi postaju oni davno prošli. Uz njih je sve ono što im treba, a toga ne da nije dovoljno, nego je uvijek uz granicu nemaštine. Ali kako ovdje kažu – Ne brane trpit’! ili – Ne daj Bože gorega!

Mi racionalisti bismo to definisali kao krajnju nuždu za utjehom i onom psihološkom postavkom o očevima i djeci i kiselom grožđu. Kroz njih, međutim, shvatite jednu istinu – nije svako vjerovanje prirodno. Izbor je, barem prema onome što se kod Jelića čuje, veoma jednostavan – vjeruj i primi dato, ili nemoj vjerovati. Zato se i otvara novo pitanje – kojim onda šumarkom. A u šumarcima se, u onoj polutami, upravo najbolje vidi kako se kroz plazmu vazduha crven mjehur nadima.

Baš to – metafizičko, jezičko, duhovno – ljudsko – u ovim pripovjedanjima nagovorilo me je da Vam napišem ove tek sitne krhotine o Jeliću kao pripovjedaču i trunkama njegovog djela koje sam tek po površini zagrebao.

Sve ono složenije i krupnije – i književno-teorijsko, i psihološko, i stilsko, i lingvističko... zahtjeva daleko veće zamahe od jednog pisma napisanog negdje u predvečerje, između dva olujna udara vjetra.

Zbog svega što sam pokušao da Vam kažem, znajući Vaše stavove prema isključivosti i naglašenju (Čim si nešto naglasio, odmah si prenaglasio!) usudio bih se, na ličnu odgovornost, da saopštim ono ka čemu su me dovele sve ove slike.

A dovele su me, opet se branim ličnim stavom, do pomisli da danas, ovdje, ne postoji autentičniji i istinitiji prozaik od Janka Jelića, naročito u njegovom pripovjednim atarima, gdje obrađuje neke sopstvene opšte teme, odakle nam se one onda nameću kao nužne i neizbježne.

Toliko o opštem pogledu na ovog pisca.

O dramama ću Vam, možda, pisati nekom drugom prilikom!

Đorđe Brujić

(Odlomak iz pisma pjesniku D.M.T. iz N. Sada, upućeno sredinom januara 2025. godine)