Monodramom "Slušaj kako govori Sava Mrkalj" srpski glumac Dejan Stojaković u Karlovac vratio zaboravljenog Karlovčanina

U Gradskom kazalištu Zorin dom 26.03.2024. s monodramom "Slušaj kako govori Sava Mrkalj" gostovao je srpski glumac Dejan Stojaković koji ovog jezikoslovca, našeg zaboravljenog sugrađanina, rođenog u Sjeničaku Lasinjskom 1783. godine, vraća u Karlovac iz kojega je otišao u bečku umobolnicu u kojoj je i preminuo 1833. godine.

Stojakovića, rođenog 1980. godine u Sisku, su novinari KA Portala radi razgovora posredstvom programa Skype zaustavili na cesti na povratku sa snimanja, kako je rekao, pa su ga upitali prvo što se to novo stvara. "Ugovor mi ne dopušta da govorim o tome što se snima i kada će biti premijera. Dobio sam upravo jednu lijepu fotografiju sa snimanja, a ne smijem je uopće objaviti na društvenim mrežama. No, za koji mjesec će se znati više kada produkcija pusti u javnost najavu i započne reklamiranje", odgovorio nam je.

Je li riječ o srpskoj produkciji?

- Jest.

U pozivnici za predstavu stoji da kazujete. Koja je razlika između kazivanja i glume?

- Nema je. Redatelj Duško Ašković je stavio svoj potpis na to, a ja kazujem Mrkaljeve riječi koje izgovara na psihijatrijskom odjeljenju bečke bolnice.

Vraćate nam našeg davnog sugrađanina. Kako je došlo do toga?

- Dobio sam prije nešto više od godine dana poziv kolege glumca Tihomira Stanića te mi ponudio da igram ovu monodramu. Sastali smo se u Ateljeu 212, o tome razgovarali, pa sam dobio prvu verziju teksta, a nakon par dana drugu. Nakon toga sam počeo čitati. I dalje nije bio preciziran datum premijere. Prošlog ljeta sam počeo s probama. Tekst je napisala profesorica na slavistici na Sveučilištu u Beču Gordana Ilić Marković. Istraživala je sve o Mrkalju i mislim da je napisala dobar tekst. S premijerom u Udbini počinje novi Mrkaljev život, zatim slijedi izvedba u Karlovcu, a u Pakracu završavamo tu mini-turneju.

Predstava se izvodi u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

- Tako je. Stanić je o tome prethodno razgovarao s predsjednikom SNV Miloradom Pupovcem. Dogovorili smo da se predstava odigra sada u ova tri mjesta, dan za danom, što je produktivnije.

Što ste saznali o Mrkalju radeći na ovoj predstavi?

- Gospođa Gordana mi je dosta toga rekla o Mrkalju. Moj prijatelj Svetozar Dančuo živi i radi u Čikagu, a rodom je iz Sjeničaka i mnogo zna o Mrkalju, pa mi je čak i dao jednu knjigu na tu temu. Imali smo u to vrijeme obrazovanog čovjeka koji se služio sa sedam svjetskih jezika i mnogo je znao, bio ispred svog vremena, ali je završio kako već jest, nažalost. Zahvaljujući njegovoj reformi, služimo se s 25 slova u srpskoj ćiriličnoj azbuci.

Vuk Karadžić je doradio njegovu reformu.

- Mrkalj je prvi reformator azbuke, a Vuk je doradio četiri slova. Slušam priče da ga je Vuk pokrao, no Mrkalj to nikad nije rekao, nego mu je dao zasluge i rekao da su Vuk i ostali nastavili njegovim "ubogim tragom". Vuk je azbuku pojednostavio radi lakšeg učenja i napretka pisma.

Radnja monodrame je smještena u vrijeme mjesec dana prije Mrkaljeve smrti.

- Na Ilindan, a umro je tri tjedna kasnije u "kuli luđaka". Nije bijesan i ogorčen. U predstavi se sjeća svih trenutaka iz života, ugodnih razgovora i borbe da se reforma izvede. Ostao je dostojanstven do kraja. Nadam se da ću to uspjeti pokazati u monodrami.

U opisu monodrame stoji da je otišao u Beč iz Karlovca u kojemu je bio utamničen.

- Da.

Zašto je bio utamničen u Karlovcu?

- U duševnom rastrojstvu je ubo nožem profesora crtanja. Nije jasno zašto se to dogodilo – arhivi o tome ništa nisu rekli. Strpali su ga u tamnicu u Karlovac.

Je li taj zločin učinio dok je radio kao učitelj u Boviću?

- Jest, u to vrijeme po prilici, ako se ne varam. U tamnici je dobio dijagnozu. Tek nakon godinu dana je drugi liječnik predložio komandi da ga se izvede iz tamnice jer je Mrkalj vjerojatno bio već ugroženog zdravlja, da se bavi nečime, bude na svježem zraku, da vrtlari, jednostavno da tamnica nije za njega. Na koncu je završio u Beču u "kuli luđaka".

Je li isključeno da je profesora likovnog napao kao likovni kritičar?

- To ne znam.

Prije toga je bio monah u Gomirju. Zašto je razmonašen?

- Nije mogao naći zajednički jezik s njima. Umno je bio daleko ispred ostalih. U manastiru je tražio mir i tišinu da nastavi stvarati i da oblikuje što je uradio.

Tada je bio kaluđer imena Julijan.

- Da.

Zašto je ušao u sukob sa Crkvom, odnosno zašto ona nije htjela prihvatiti njegovu reformu?

- Ne znam. O tome u monodrami ništa ne piše. U njoj Mrkalj opisuje detalje boravka u Gomirju i spominje da su ga od tamo istjerali. Nakon godina potucanja se vraća u Karlovac. Tražio je službu u školi, da tako život privede kraju. U tu svrhu je trebao potvrdu, ali onu da je bio graničar, što nije bio, ili potvrdu Crkve, ali je episkop Lukijan Mušicki rekao da nema ništa dobro napisati o Mrkalju koji je izbačen iz manastira, pa mu nije dao potvrdu i naposljetku službu u Karlovcu. Nastavio je s učiteljevanjem. "Tko me hoće uzeti za koji krajcar, rob za ceo život", rekao je.

Je li sudbina vizionara da ulaze u sukob s postojećim shvaćanjima?

- I danas je to velik problem. Netko tko ima znanja i dugoročan plan nije potreban.

U Karlovcu je Mrkalj gotovo zaboravljen ili čak i u potpunosti. Koliko ga se pamti u Srbiji?

- Ne pamti ga nitko, mada moram reći da sam se iznenadio nekim pozitivnim reakcijama na vijest da ću ga glumiti u monodrami. Većina ljudi ne zna tko je Mrkalj, to ne znaju čak niti učeni.

Biste li htjeli predstavu izvoditi i nakon ove male turneje?

- U planu je da se s njome obiđe Hrvatska. To je do organizacije, a ne na meni. U travnju gostujemo u Beču s tom predstavom, možda na sveučilištu, preko puta "kule luđaka". U Srbiji će sigurno biti izvedba u Beogradu. Bio sam u Srbiji na nekoliko predavanja o Mrkalju. Vrijeme će pokazati ima li zainteresiranih za predstavu i za to da nešto novo saznaju o Mrkalju.

Razgovarao: Marin Bakić; KA Portal