Ljubomir Micić - motor jugoslovenske avangarde

Ljubomir Micić | Foto: WikipediaIma lokaliteta koji se upisuju u istoriju po nekoj morbidnoj pojedinosti, toliko simbolički jakoj, da ništa drugo tu asocijaciju ne može da potisne ili poništi. Čini mi se da to važi za gradić Jastrebarsko u kontekstu tamošnjeg logora za djecu iz epohe Drugog svjetskog rata, odnosno takozvane NDH. Ta zloglasnost kao da se retroaktivno širi i na prethodno vrijeme. Teško mi je, naime, da se sjetim Jastrebarskog kao rodnog mjesta Ljubomira Micića (16. novembar 1895), a da mi ne padne na pamet ono što će se tamo dešavati nepunih pola vijeka kasnije. Dvije godine kasnije, opet oko Jastrebarskog, rodio se i Ljubomirov brat – Branislav.

Djetinjstvo obojica provode u očevoj rodnom kraju, u selu Majske Poljane, u blizini Topuskog. Obojica će ostati trajno obilježena tamošnjim pejzažima. Selo Majske Poljane i danas administrativno pripada gradu Glini. Poslije osnovnog školovanja u Glini, formalno obrazovanje nastavljaju u Karlovcu i Zagrebu. Mlađi brat će se simbolički više vezati za očev zavičaj, pa će svoje umjetničko (prez)ime načiniti na osnovu imena sela postavši Branko V. Poljanski.

Foto: Banija Online
Dva brata neposredno iza Prvog svjetskog rata osnivaju časopis Zenit. On se jako brzo potvrđuje kao glavno logističko oruđe za umjetničko djelovanje dva brata i kružoka oko njih. Knjigu o „travelerima“ odnosno „mladim zenitistima“, nedavno je objavila Irina Subotić, koja je u tom kontekstu ustvrdila: „Knjigu pripremam sa više saradnika, na osnovu materijala koji je sakupio Marinko Sudac, neumorni zaljubljenik i u avangardu i u neoavangardu. Grupa mladih, neformalnih avangardista iz Zagreba, koji su sebe nazivali traveleri, bila je pod uticajem i zenitizma i dadaizma i futurizma, kasnije nadrealizma, zahvaljujući časopisu Zenit čije je izdavanje, između ostalih, u Zagrebu pomagao i veliki mecena umetnosti Dušan Plavšić (reklame za njegovu banku se navode u Zenitu). Grupu su činila njegova dva sina, Čedomir i Dušan Ml, i njegov budući zet Josip Seissel (u zenitizmu poznat kao Jo Klek), zajedno sa Zvonkom Meglerom, Milošem Somborskim, Vladom Pilarom, Mihom Šenom, Radetom Stankovićem i Višnjom Kranjčević, ćerkom čuvenog pesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Svi su se decenijama, dakle doživotno, družili i svoja mladalačka ushićenja avangardom pretočili u životne igre. O njima je prva pisala Vera Horvat Pintarić.“

Poznati Banijci: Braća Ljubomir i Branislav Micić

Ljubomir, stariji od braće Micića, po formalnom obrazovanju bio je profesor filozofije, u mladosti je glumio, zatim je bio književnik, pisao je pjesme, prozu na srpskom i francuskom, manifeste i druge programske tekstove i polemike, bio je pozorišni, likovni i književni kritičar, urednik više časopisa i knjiga koje je često lično grafički oblikovao, bio je prevodilac, kolekcionar, organizator prve međunarodne izložbe avangardne umjetnosti na Balkanu, držao je predavanja i priređivao pjesničke večeri u smislu dadaističko-futurističkih manifestacija.

U njegovoj pjesničkoj bibliografiji je i knjiga „Aeroplan bez motora“ iz 1925. Za Micića je simbolički adekvatniji ponešto obratan naslov: on sam je bio motor umjetničkog aeroplana. O vlastitom djelovanju autopoetički je zabilježio: „Sa svojih buntovnih levičarskih pozicija u duhu boljševizma, i još više anarhizma, pod udarom njegove bespoštedne kritike našli su se i crkva i monarhističko uređenje, malograđanski duh i udvorički mentalitet, hrvatska aspiracija ka izlasku iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zastareli repertoari pozorišta, koncerata i bioskopa, izložbe bez novih likovnih rešenja, književnost i poezija u starom ključu, časopisi bez jasne koncepcije, nagrade bez pravih kriterijuma, domaći neuspeli nastupi na međunarodnoj sceni…“

Ljubomir Micić sahranjen je na Novom groblju u Beogradu | Foto: Olivera Radović
Vrhunac zenitističkog angažmana pada zapravo u prvu polovinu dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Poslije toga fokus djelovanja braće Micić premješta se u Pariz. Tamo su posvećeniji likovnoj umjetnosti nego književnosti. Kad je o Zenitu riječ, međutim, ne bi bilo pravedno prešutjeti i udio Anuške Micić (djevojačko prezime Kon) supruge Ljubomira Micića. Kako je zabilježeno, iako u časopisu nije učestvovala kao autorka, „njena uloga/doprinos u finansijskoj i produkcijskoj sferi integralni je dio zenitističkog umjetničkog projekta. Jer, izdavački poduhvati i kolektivne akcije avangarde oslanjali su se na kreativna zajedništva koja su bila društveno, emotivno, političko i kulturno iskustvo koje su dijelili svi članovi grupe bez obzira na to da li su svoj doprinos davali u autorskim ili neautorskim aspektima umjetničke proizvodnje. Stoga je Anuška Micić i bila izuzetno posvećena i motivisana za očuvanje zenitističkog ‘legata’ nakon sloma pokreta.“

Mlađi od braće Micić umro je u Parizu 1947. godine. Stariji se vratio u domovinu. U poznim godinama njegovog života, u socijalističkoj Jugoslaviji, o Zenitu i njegovom radu i opusu nije bilo previše riječi. Uoči svoje smrti, četrnaestog juna 1971. u Kačarevu kod Pančeva, Ljubomir Micić se možda i mogao pobojati da će biti zaboravljen. To realno ipak nikad nije bila pretjerano izgledna mogućnost. Kako vrijeme prolazi, u ovih nešto više od šest decenija od smrti Ljubomira Micića, priča o Zenitu i zenitizmu sve je prisutnija i u akademskom istraživanju i u širem javnom prostoru. Majske Poljane su kao geografski lokalitet stekle neku vrstu kultne slave, a braća Micić su nesumnjive selebriti figure srpske i južnoslovenske kulture.

Muharem Bazdulj; P-portal.net