U razgovoru sa životom - predstavljena nova zbirka pjesama Miloša Bajića

BEOGRAD - Pjesnik s bogatom maštom, kakva je Miloševa, može da odlazi u beskonačnost i na tom putu zasigurno će čuti nečiji glas. Glas nepoznatog ili sopstveni, jer on pjesnički vjeruje da sve što govorimo i što smo od iskona rekli kao jeka negdje se sakuplja, kao u nekoj kosmičkoj fonoteci – rekao je pisac Čedo Vukmirović na predstavljanju nove zbirke poezije Miloša Bajića. Zbirke pod naslovom „Za godine koje dolaze“ (izdanje Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije, Beograd, 2022). 

U sali Gradske opštine Novi Beograd, okupili su se, 25. maja ove godine, brojni ljubitelji poezije i ljubitelji i poštovaoci poezije Miloša Bajića (rođen 1947. godine, na Baniji), da pozdrave izlazak njegove 19. pjesničke knjige. 

„Miloš Bajić je čovjek dobrote i punim srcem voli svoj zavičaj – Baniju... Pjesnik stihom tu ljubav potencira, povećava, stavljajući zavičaj na pijedestal svoje poezije. Na tom pijedestalu je i banijski čovjek – Banijac, kako volimo čuti, kome je Bajić potpuno odan, posvećen – kaže Vukmirović.

Zbirku (62 pjesme), autor je podijelio u četiri ciklusa: „U korak s vremenom“, „Šta sve hoće od mene“, „Iz podzemlja“ i „Kad se noć danu žalila“. Vukmirović je, prolazeći gustinom Bajićevog pjevanja, ukazao i na posebnosti u pojedinim pjesmama svakog ciklusa. 

Tako, na primjer, u pjesmi “Ispisani pozivi“, ukazaće Vukmirović, „Miloš razgovara sa ocem i majkom, gdje na ruševnom domu zatiče njihova pisma, ali i pisma 'od obožavane laste', i posebna pisama od zore i mraka. Da li su to nostalgična pisma, gdje pjesnik čezne i priziva porodičnu ljepotu djetinjstva, sigurnost kuće i zavičaja, iako se stihom čudi: '... kako je moguće da iz onostranosti majka i otac šalju pisma?“

Prirodna kataklizma izazvana zemljotresom na Baniji našla se i u pjesmama ove Bajićeve zbirke, na šta ukazuje i Vukmirović: „... Bajić na upečatljiv način govori o potresu na Baniji, a stihom kao da zatvara i liječi pukotine na zemlji, iako se: '... sila podzemna iz dubine s haosom poigrava.'“ 

Čedo Vumirović je posebno izdvojio, između ostalih, Bajićeve pjesme: „Djevojčica na Drini“, posvećenu unuci Dunji, u kojoj „Dunja baca kamenčiće u vodu i na površini pravi kolutove. Kolutovi simbolizuju i zajedništvo, u vidu porodice...“; „Glinska crkva“, „gdje... očima predaka prizore gleda... likove kako bez stida krv istaču...“; „Dosta me je bilo“, u kojoj „Miloš... iskreno postavlja pjesničku sliku i kao da razgovara sa životom. Ne preispituje Bajić život, ali već naslovom pjesme postavlja dilemu za čovjekov život uopšte. I pjeva:

   
  
I dalje će Vukmirović, zadržavši se kod ove pjesme, reći: „Bajić mudro... nudi čas sliku, čas priviđenje, iako je svjestan realnosti, odlazi ponekad u nestvarno. Zar to ne potvrđuje stihovima:



Istina, nastavlja Čedo Vukmirović, Bajić pjeva o prolaznosti, ali duboko vjeruje u život, bez obzira na gorko životno iskustvo tišinom oca Nikole, logoraša Mauthauzena, sa brojem 23164, i ličnu traumu nasilnim napuštanjem Banije, Miloševe neiscrpne inspiracije. I kad Bajić pjeva:



„Kao čitalac i poštovalac poezije Miloša Bajića“, poručio je Vukmirović, „u stihu: 'gdje još pomalo na slamčicu dišem', prepoznajem optimizam Miloševe duše i, parafrazirajući njegove riječi, da u ime našeg zavičaja – naše Banije, nas, ljubitelja lijepe banijske riječi, da dok god ...još pomalo na slamčicu dišeš, treba da na svoju i našu radost pišeš!“, rekao je Čedo Vukmirović.


Nakon svojih zanimljivih uvodnih riječi, Milan Tatišić, voditelj programa, inače čest voditelj brojnih predstavljanja knjiga banijskih pisaca, posebno u Biblioteci „Sveti Sava“ u Zemunu, pročitao je pismo koje je pisac Simo Šujica uputio svom dugogodišnjem prijatelju i zemljaku Milošu Bajiću, povodom ove nove knjige poezije. Između ostalog, Šujica u svom pismu kaže i slijedeće:

„Miloš Bajić je pjesnik zemlje i neba, svog zavičaja i naroda, pjesnik intime, iskonskog i mitskog.
Njegove pjesme nisu tihe uspavanke – one su uporne, strpljive, nježne budilice...
... One... nas podsjećaju ko smo, odakle smo, čiji smo...
... Miloš Bajić piše otvoreno, iskreno, srcem, ali i iz dubine napaćene pjesničke duše. Nije mu se ostvarila želja da bude 'kamenorezac', ali je zato izrastao u 'pjesnikoresca' od najtvrđeg kamena.
U mnogim pjesmama Miloš Bajić teme sretnog djetinjstva i odrastanja u zavičaju, na Baniji, i prognanička sudbina isprepliću se neraskidivo, vezane njegovim pjesničkim izrazom...
... Miloš Bajić je pjesnik tužnog lica, vječiti optimista. On vjeruje u pobjedu ljudskog duha, u pobjedu slobode i dobrote...“, poručio je u svom pismu Simo Šujica.


Nakon što je Miloš Kordić (koji je, po riječima voditelja Tatišića, glumio glumca) pročitao nekoliko Bajićevih pjesama, prisutnima se obratio i autor. Najprije je prisutne upoznao i sa svoje dvije knjige: „Niko nema svoje otadžbine“ (pjesme, objavljena 2020) i “Srbi Banije u koncentracionom logoru Mauthauzen“ (knjiga o stradanju banijskih Srba u tom zloglasnom nacističkom logoru; objavljena 2020; predstavljena je na našem portalu), koje zbog pandemije koronavirusa nisu mogle da budu predstavljene nakon svoga pojavljivanja. Zatim je Miloš Bajić, za kraj, pročitao nekoliko svojih pjesama iz nove zbirke.