Kekanoviću uručen Beogradski pobednik

ZAGREB - Zadnjeg martovskog dana u dvorani Centralne biblioteke "Prosvjete" u Zagrebu upriličen je razgovor s književnikom Dragom Kekanovićem, dobitnikom nagrade Beogradski pobednik za roman "Privrženost", objavljen u izdanju "Prosvjete". Nakon razgovora s profesorom Dušanom Marinkovićem i Čedomirom Višnjićem, urednikom izdavaštva "Prosvjete" Kekakoviću je konačno uručena nagrada koju mu je prije dva mjeseca prvi put dodijelila Biblioteka grada Beograda, a koju je tada u njegovo ime preuzeo Višnjić.

- Nikog nije iznenadilo da Srbi iz Hrvatske za svoje knjige dobivaju nagrade na književnim konkursima u Srbiji; tako su je dobivali i Niko Bartulović, Velmar-Janković ili Milan Kašanin. Odjeci nakon vijesti o dobitniku nagrade bili su više nego zanimljivi, bilo da su iz Zagreba ili iz Beograda - rekao je Čedomir Višnjić, ističući da je ranije u Srbiji najprestižnija bila NIN-ova nagrada za književnost.

– NIN više nije ono što je bio, pa je tako Biblioteka grada Beograda prvi put organizirala konkurs. Procedure nije bilo, trebalo je samo predati pet primjeraka knjige u biblioteku - rekao je Višnjić koji je na taj način prijavio Kekanovića, ali mu to nije rekao.

Podsjetio je da je u proteklih 30 godina "Prosvjeta" objavila tri njegove knjige.

– "Američki sladoled", "Slavonski diptih" i sada "Privrženost", koja osim "Prosvjetinog" čeka i beogradsko izdanje, ali i ukazao na zanimljivost da jeo od pet knjiga u užem izboru za Pobednika i za NIN-ovu nagradu "Privrženost" bila jedina štampana ćirilicom.

- Nagradu ne dobiva samo autor, ona je i legitimacija izdavača - rekao je umirovljeni sveučilišni profesor Dušan Marinković, ističući da Kekanović u "Privrženosti" radnju koja se dešava suvremenosti prebacuje u prošlost.

– Ali taj odlazak u hisotriju, u 15. vijek, samo je prividan, jer je to priča o sudbinama pojedinaca koji prihvaćaju život kao podnošenje ili traže radikalan razlaz. "Privrženost" nudi drugačiju priču sa zanimljivim izborom likova od kojih su neki stvarni kao grof Ulrih Celjski i njegova žena Katarina Kantakuzina Branković. To je ljubavna priča između Katarine i mladog sokolara Damjana iz Stona koji se kasnije zamonašio u Hilandaru isti dan kad i Katarina, uzevši ime Gerasim. Roman ima 33 poglavlja od kojih 31 čije sjećanja koja Gerasim govori nijemom inoku Dimitriju, a 32. je zapis samog Dimitrija o smrti Gerasima i Katarine Kantakuzine koja je starost provela u manastiru u Konči u Makedoniji. Završno poglavlje piše dubrovački arhivar Hinko, Gerasimov prijatelj iz djetinjstva kojem je Dimitrije dostavio rukopis koji on pod naslovom "Uspomene sokolara Katarine Kantakuzine Grofice Celјske" pohranjuje u dubrovačkoj Knjižnici Male braće.


Marinković je ukazao na polifoniju govora jer junaci govore različitim dijalektima, od dubrovačkog štokavskog ili ekavice do crkvenoslavenskog, pa čak i kajkavskog dijalekta. Drago Kekanović je naglasio svoju dugogodišnju vezanost uz Katarinu, prije svega pogledom s balkona svog stana na ruševine Medvedgrada u kojem je Katarina stolovala uz Ulriha i obavljala njegove poslove dok se on borio s Turcima.

U razgovoru se moglo čuti i da je Katarina bračnim ugovorom dobila velika prava – da ostane u svojoj vjeri, pa čak i da joj se sagradi kapelica, da ima svog duhovnika, deset monaha i 200 vojnika. Do ubojstva grofa Ulriha 1456. u Beogradu ta su joj prava bila garantirana, ali nakon što postaje udovica, plaća cijenu ostajanja u svojoj vjeri. S vremenom gubi svoje posjede i na kraju ode kod svoje sestre "sultanije" Mare, udovice sultana Mehmeda. Na kraju je nagrada, uz pljesak publike, konačno predana pobjedniku.