BLEKI

Stara mačka je uvijek macila llijepe mačiće. Obično su bili sivi, tigrasti, slični njoj.
Tek po koji je bio prošaran bijelm bojom.
Ćaća im je bi mačak Miloša Matičara zvanog i Pop, komšije s druge strane ulice.
Bio je glavni "baja" u kraju. Uvijek je bio u ranama od vječnih borbi (nije nikad lako doći do p....). Falilo mu je po lijevog uva.
Kao da je zeru škiljio na vječno krmeljave oči.
Možda je rođen kao bijelo mače,
ali je navlačio između boje bijele kave i nekakvih zemljanih boja.
I sve to još začinjeno pijeskom i pepelom.
Dlaka mu je bila kuštrava i na dijelovma sljepljena.
Falila mu još samo naušnica u jednom uvu, kako se to već nosilo tih ludih godina.
( Eejjjj... ti su bome zajebani, sa minđušom!!!)
Mačke se lože na takve tipove.
Neke žene isto.

Uglavnom kad s proljeća kasno okopniše snijegovi, komšijski mačak nesta.
Nije se pojavljivao.
Vječno oprezan na prelasku ceste uspuo je godinama među rijetkima preživjeti gust promet na cesti koja vodi za Bosnu.
Teško da je mudrov stradao na cesti.
Ili ga je jednostavno strefila starost.

Stara mačka se opet zaokružila.
Snašla se cura brzo.
Izabranika joj nisam uspio nikad vidjeti.
Omacila je pet mačića.
Ni nalik na prijašnje mačiće.
Troje ih bilo mješano, tigrasto šareni sa malo bijelog, dvoje pepeljasto crnih.
Nisu imali onako lijepe glavice ili bili buckasti, tućasti ko prijašnji mačići.
Glave im ko u Pink Pantera, onako duguljaste, ćoškaste nešto.
Uši klempave, razmaknute.

Aj, nekako "utopimo" četvro mačića. Uzmu ih dobri ljudi. Treba uvijek nekom mače.
Al petoga mačića, nikako.
Niko ga neće.
Rjetke je crne pepeljaste dlake.
Nako malo usukan, tanka repa.
Kad frkne i iskesi zube, podsjeća na Tasmanijskog đavola.
Željka mu dala ime Bleki.

Al valjda to priroda tako odredi. Jest da je ružan, al od svega je umiljatiji draži. Ima duše.
Kad sam pošao na smjenu strpam ga u transportnu torbu i ponesem sa sobom na poligon u Cerovcu, našu staru bazu.

Reko, imamo nekog malog ćekicu, pa nek mu pravi društvo.
Psić je bio mješanac, crne boje.
Nedefinisane sorte, kratkih nogu i dugih ušiju
Iznad pametnih očiju imo je velike žute pjege.

Bleki se dobro uklopio sa ekipom.
Jela je bilo fala Bogu dosta.
Imao je svoje stalno mjeto gdje dremka.
Preko tenkovskih gusjenica i potpornih točkova Bleki se spretno popne na transmisiju.
Tamo iza, gdje na kupoli vise pričvršćeni sanduci sa municijom i počnje bijelim brojevima ispisana oznaka 20890, smotana je cerada.
Tu on ima svoju "logu" za dremku.
I kad se moj tenk pomakne, promjeni mjesto na stajanci on ga nepogrešvo prepozna "crnca" (bio je drugačije, tamnije boje od svih tenkova). Nikad se nije popeo na neki drugi.


Zadnji subotu pred "Oluju" dođem kući nakon dugo vremena. Po običaju parkiram se iza kuće.
Uželio sam se popiti espresso kavu.
Pijuckam kavu. Pričam sa matarem.
Kad najednom, mati prekinu priču:

- Željo, jel ti čuješ mače?

Naćulim uši. Ništa ne čujem.
Opet oslušnem.
Stvarno čuje se slabašno mjaukanje.

Otvorim motor na pick-upu.
Ne vidi se ništa.
Zavučem ruku između motora i mulde, izvučem Blekija.
Nanjušio moj auto na poligonu, uvukao se preko točka u prostor do motora i tako dovezao kući...

Kad se mati i ćaća (koji je međuvrenu u Glini, 06.08 ostao lijeve noge iznad koljena) vrate osmi dan po " Oluji" u pusti Vojnić, dočekat će ih jedino Stara mačka.

Od nekud se kasnije pojavio
i Bleki.