Prikaz knjige Petra Đ. Rajčevića "Cepeliš selo na Baniji"

Sredinom ove godine u izdanju Biblioteke Krstonoše u Kosovskoj Mitrovici, iz štampe je izašla knjiga-monografija ''CEPELIŠ selo na Baniji'' autora Petra Đ. Rajčevića. Reklo bi se gotovo nezapaženo, što se moglo opravdati opštim stanjem u društvu izazvanim prisutnom epidemijom, ali prije svega činjenicom da je autor knjigu namjenio užem, tačno određenom krugu čitalaca (bolje rečeno ljudi), što naravno ne isključuje da se njome ne pozabave i ostali zainteresirani ljubitelji ovakvog štiva, među kojima i oni koji se stručno ili amaterski bave istraživanjem historije Banije a posebno Srba u njoj..

Ova obimna monografija, kvalitetno opremljena, na 509 stranica teksta i slika, tvrdo ukoričena, velikog formata, nastala je dugogodišnjim predanim i stručnim ali prije svega upornim radom njena autora počev još od školskih dana. Sadržaj sačinjava devetnaest poglavlja uz PROSLOV i na kraju POGOVOR. Način na koji je pisana kao i sam sadržaj zaslužuju posebnu pažnju, za mene i iz još jednog razloga a to je moj interes za ovakav pristup tumačenju naše prošlosti kao i činjenice da sam znao za mukotrpan rad njena autora da se djelo završi i postane dostupno javnosti.

U neželjenom položaju u kome se našao naš narod unazad proteklih trideset godina,imamo jednu pozitivnu pojavu, ponekad rekao bih nemoguću i očajničku da sačuvamo još ono što se dade sačuvati i otkinuti od zaborava. O tome sam već afirmativno govorio i pisao uz saznanje da tako misle i mnogi naši umni ljudi. Takvo mišljenje potvrđuje i Mićo Jelić Grnović koji na početku monografije u recenziji (osvrtu), između ostalog piše: ''O sebi smo izgovorili za ovih dvadesetak godina gotovo sve što je trebalo pasti u ZABORAV. Ni sami ne znamo kako smo to postigli – NAPISATI TOLIKO KNjIGA ? SKUPITI SIJASET DOKUMENATA koji nisu nigdje sačuvani, osim slučajno jer NAŠE SRPSKO U KRAJINI JE SISTEMATSKI ZATIRANO paljevinama, progonima, GENOCIDOM ''.

U samom nastajanju kao i autoru ovog djela postoji bitna razlika u odnosu na druge već napisane i objavljene monografije o našim selima. Ova ranije objavljena djela uglavnom su započeta i završena kad je naš narod već napustio vjekovna ognjišta a njihovi autori su bili gotovo na kraju svoga životnog vjeka ispunjeni ličnim sjećanjima i dubokom sjetom. Autor ovog djela je svoj interes za rodno selo pokazao još u ranom djetinjstvu posmatrajući pažljivo prirodu, objekte i ljude kraj sebe, prateći šta oni rade i pritom pomno slušao što oni pričaju. Sakupljao je razne predmete, istraživao i sačuvao brojne iskopine koje ukazuju na prethodni život ovog kraja, sakupljao kućne predmete, dokumente, slike, čitao knjige, rukom crtao objekte, prije svega kuće, naše banijske čardake i štošta drugo vezano uz Cepeliš i njegove stanovnike.Taj posao, nastao iz ljubavi i znatiželje, nastavio je i kasnije nakon školovanja, zatim, kroz sva teška vremena ali ponekad uz vječnu dilemu '' a čemu sve to''. Upravo u PROSLOVU na samom početku uz umnu misao ''

Sve je tako varljivo i prolazno, u ovom zemnom životu'' (LAZAREVIĆ,2014: 66) otvara vječnu dilemu iskona i eshatona, smisla onog što se čini u ovozemaljskom životu. Upravo ta njegova istinska i duboka duhovnost održala ga je u nakani da jedan radosni period života u rodnom selu pa sve do tragičnog napuštanja kućnog praga ipak pretvori u jedno pisano, trajno djelo.

Cepeliš malo selo, za koje ni mnogi Banijci nikad nisu čuli, nalazi se u samoj blizini Petrinje na padinama predivne Hrastovičke gore ili kako je pojedini nazivaju Petrinjske. Mjesto na kome je nastalo, svojim položajem dominantno u gori, sa pogledom na grad i cijeli kraj podsjeća me na ''sokolovo gnjezdo''. Osim ljepote ovog kraja i samog sela, o čemu će kasnije biti još ponešto, ono što je najinteresantnije ovo nacionalno mješovito selo (Srbi i Hrvati) vjekovima je najbliže mjesto kraj Petrinje čije stanovnike čine i Srbi-pravoslavni. Oni su ovdje kao jedna mala oaza okružena hrvatskim-katoličkim stanovništvom.

Autor pokušava dokučiti daleku historiju svog sela povezujući je sa već ustaljenim mišljenjem da sve počinje našim naseljavanjem ovih krajeva počev od Velikog rata s kraja sedamnaestog vjeka. Upomoć priziva toponime povezujući ih sa onima u Staroj Srbiji što ima određene logike pošo je opće poznato da je narod u seobama sa sobom nosio i imena svojih staništa i okoliša koji ga je okruživao. Da bi potkrjepio ta saznanja koristi se i onomastikom i u prezimenima Srba Cepeliša nalazi korjene također u Staroj Srbiji i Staroj Hercegovini. Na tragu je odgovora kada spominje i pismo srpskih knezova pisano u Petrinju 1596. godine za čije potpisnike se vjeruje da su se sa svojim porodicama naselili u okolicu Petrinje. Ipak najbolji dokaz o starosti ovoga stanovništva jesu kopije iz prvih matičnih knjiga (parica) petrinjske pravoslavne parohije (1785.), kojoj su oni pripadali i gdje su u sve tri knjige (rođenih, vjenčanih i umrlih) među prvima upisani. Kroz sadržaj knjige stalno podvlači usku vezanost Srba Cepeliša za njihovu petrinjsku parohiju i crkvu Sv Spiridona tako i za pravoslavlje uopće.

U opisu sela i života u njemu daje brojne detaljne opise potkrepljujući ih navođenjem toponima za oranice, livade, pašnjake, šuma i gajeva,za mlinove i njihove vlasnike na Utinji a potom i imena krava i ostalog blaga koje su najčešće davali. Ovo je izuzetno značajno za one koji se studiozno bave našim jezikom pošto struktura i ljepota ovih naziva plijeni već na prvi pogled. Sve je ovdje podređeno čovjeku i prirodi. Interesantno je podatak da su seljani pored brojnih izvora vode u selu i kraj njega, postali prvo selo koje je još za stare Jugoslavije izgradilo vlastiti vodovod. Godine 1936. podigli su i veliku česmu sa spomen-pločom posvećenu blagopočivšem kralju Aleksandru.

Iz jednog mirnog, relativno idiličnog života u selu ulazi se u period sukoba, rata i tragedija. Autor opisuje sve strahote koje je ovo malobrojno srpsko stanovništvo proživjelo za vrijeme rata 1941-1945. kada su uglavnom stradali od komšija iz najbližih sela. Zbog specifičnosti koja proizlazi iz njihove nacioalne pripadnosti kao i geografskog položaja, u četiri godine rata na njih su primjenivane sve moguće metode :prjetnje, progon, pokušaj prekrštavanja, teror, pljačka, paljenje i ubistva. Na to nadovezuje i građanski rat 1991-1995. kada ponovo podnose žrtve sa konačnim progonom sa vjekovnih ognjišta. Značajan napredak i razvoj sela koji je bio vidljiv od 1945 do 1991, uz oprost za sve ono što im je učinjeno ranije, bio je gotovo u jednom danu 1995. uništen. Petar poimenično po kućnim brojevima navodi sve stanovnike sela prije rata a zatim također poimenično sve one koji su prognani. Ono što karakteriše ova poglavlja jeste Petrovo opredjeljenje da on za sve ove sukobe i ratove ne daje svoju političku ocjenu tj. ne ulazi u dublju i širu analizu opće poznatih i toliko puta napisanih tekstova iako treba reći da gotovo svaki kraj ili selo ima svoje specifičnosti u navedenim događajima.


Nakon ovih tragičnih opisa slijedi poglavlja koja zauzimaju gotovo četiri petine knjige ja bih je nazvao foto-monografijom i ona svakako predstavlja najznačajniji i najvredniji dio ovog obimnog djela. Ovaj dio započinje crtežima koje je uradio u dužem periodu a koji, gledano danas, predstavljaju veliku vrijednost kao vjerodostojni dokument i trag života u nekadašnjem Cepelišu. Drvene kuće i kućice nisu samo slike već trajni svjedok jednog života kada su te posebne kuće u jednoj idiličnoj sredini bile najbolji primjer veze čovijeka i prirode preko građevine-doma. Potom dolaze stotine slika njegovih suseljana kroz vjekove. Nevjerovatnim trudom uspio je sakupiti slike gotovo svih Cepelišana unzad jednog vjeka a sigurno svih onih koji su tu živjeli do konačnog progona.

U ovom dijelu nisu prezentovane samo slike već se vide i njihove kuće i okoliš. Zatim, tu su dati brojni podaci o osobama koje su na njima sa osnovnim podacima, negdje čak i malim rodoslovima. Nije zaboravio i izostavio ni one koji su se iselili iz rodnog sela kao n one koji su porijeklom iz Cepeliša. Ovo će svakako biti značajan izvor podataka za mnoge porodice i poticaj da se ne samo sačuva uspomena na pretke već da potakne ozbiljnija istraživanja o svojoj prošlosti i precima. Ovo je najbolji način da se potakne kultura sjećanja i da se zaustavi neodgovoran odnos prema dokumentima koje imamo i za koje ne znamo da postoje u našoj blizini.

Cepelišani su se kroz historiju pokazali kao otporni, snalažljivi, vrijedni i sposobni domaćini. Poznato je da su bili dobri majstori, mlinari, mesari, voćari, vinogradari, pčelari, stočari i u drugim područjima ljudskog života i rada. Mnogi su ostvarali značajne uspjehe u tome, neki postali i ugledni privrednici. Drugi su se školovali i također ostvarili značajne karijere, među njima i sam autor koji je od prijeratnog nastavnika stekao zvanje dr pedagoških nauka i postao Univerzitetski profesor. Šteta je što tim pojedincima u knjizi nije posvetio više prostora.

Nakon brojnih portreta, porodičnih i drugih slika slijedi set slika koje prikazuju ''učinkovitost Oluje'' na kojima se vide uništene i devastirane kuće i ostala imovina. Same slike govore sve i nije potreban komentar. U selu je gotovo zamro život, nema ljudi, putevi propali i neupotrebljivi, zemlja neobrađena, svuda šikare i pustoš.

Petar nije zaboravio ni svoje suseljane druge nacionalnosti čime je pokazao punu odgovornost prema prošlosti i stvarnosti ali prije svega stav jednog intelektualca-humaniste. Objavio je slike suseljana Hrvata uz napomenu da su i oni žrtve, voljne i nevoljne, svega onoga što se dogodilo. Samo manji dio povratio se nakon rata u selo i sada se bora sa svim onim što je prethodno rečeno. U prilog tome govori podatak da je po popisu 2011 u Cepelišu živjelo samo 59 stanovnika.

Ovo izuzetno vrijedno djelo autor završava poglavljem Evo rješenja, u kome samo jednim dokumentom Republike Hrvatske napisanog njegovoj porodici pokazuje sve planski i svijesno smišljene administrativne začkoljice da se spriječi svaki povratak prognanih Srba. Uz napred prikazane fotografije sela danas, historijsko iskustvo i protok vremena, odgovor je savim jasan.

Kad mi je javio da mi šalje ovu monografiju obavijestio me da je ove godine u Cepelišu umro i posljednji Srbin. Tako je na neki način i završena vjekovna historija našeg naroda u ovom izuzetnom selu. Upravo zato značaj ove monografije postaje još veći.

Zahvaljujući Petru Cepelišani će, iako malobrojni, diljem svjeta nositi ovo djelo kao svoju Bibliju podsjećajujući se na svoju prošlost, učeći svoje potomstvo o potrebi pamćenja i nezaborava, na to da će u Cepališu i dalje postojati vjekovni grobovi njihovih predaka.

Zahvaljujući predanom radu Petra Đ. Rajčevića dobili smo još jedno vrjedno i značajno djelo koje će biti sastavni dio historijske i kulturne baštine Banije a posebno njenih Srba.