Jagoda Kljaić: Kuća sa zelenim barkodom

Ove priče iz potresa iskrice su koje frcaju iz nesreće, tragedije teško shvatljive onome koji s njom nije razmijenio dodir, pokret, pogled.
Posvećene svim stradalnicima potresa na Baniji, 29. prosinca/decembra 2020. godine.
Knjiga je to koja nema kraja i završetka.

Takvom posvetom Jagoda Kljaić počinje zbirku „priča iz potresa“ koja je nedavno predstavljena u Glini, a 11. novembra bit će u Sisku.

Izdavač knjige je Plejada, Zagreb, urednik Ilija Ranić (Ova email adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.).

Zbirka je ilustrirana sa 14 slika što akademskih slikara, što zaljubljenika u poteze na platnu, učesnika likovnih kolonija na Baniji.
Književna kritičarka Šura Dumanić o zbirci, između ostaloga, piše i sljedeće:

„Kuća sa zelenim barkodom“ knjiga je koja ne samo da govori s lica mjesta – tragedije, zemljotresa koji je pogodio Baniju u zimu s kraja 2020. i početka 2021. godine, nego ujedno knjiga koja svjedoči o ljudskoj nevolji i o solidarnosti, o konačnom propadanju ovog dijela Hrvatske, o prošlosti Banije koju je zemljotres nanovo otkrio, rubno o ljudskim likovima i navadama, o migrantskoj ruti, kućama ljudi i gnijezdima roda... Evo nekih od podnaslova, koji će to bolje reći: Vatrogasci, naši heroji; Mi bismo svoje živote; Suza za poginule; Baba Stana treba pomoć; Inserti iz svakodnevice; U čekanju glinskih roda; Banijska Hirošima; Stepenice za Nebo; Kontejner, novi dom; Priče o dimu; Samoća potresa; Banija, trenutak ispred …

Ne samo u ovoj knjizi, u cijelom svom pozamašnom opusu, spisateljica Jagoda Kljaić, usred „velikih“ vijesti i događaja iz cijelog svijeta, ustrajava pisati o malim običnim ljudima i stvarima, vraćajući nas uporno, u dobroj namjeri – nama samima. Ona piše o sebi, svojima, o našim malim životima, o stvarima koje nas okružuju, bljeskovima sreće i tuge, svemu ljudskom, i vuče nas natrag – ka nama samima, natrag u sadašnjost, u središte vlastitih života, među ljude s kojima smo odrasli i dijelimo dane i noći, slične sudbine, gdje dišemo sada i tu, vraćajući nam sposobnost poimanja vlastite svakidašnjice, vlastitih odnosa i nas samih …

… Ima u svom stilu pripovijedanja jednu maniru kada čitatelja zavede nizom naizgled nevažnih detalja, uljuljka ga opisima poznate svakodnevnice, a onda se poput rode sa kućnog dimnjaka uzvine i iznese nevjerovatno poetično viđenje nečega što svi gledamo svaki dan, a nikada ga nismo vidjeli tako, na taj način. Takvi će uzleti učiniti da nikada ne zaboravite njenu knjigu.

Objavljujemo dijelove priče pod naslovom Žeravica.

Žeravica

Nema više ni situacija ni stvari od kojih ne moraš strahovati. Sve tvoje, što bi stari ljudi rekli: teškom mukom stvarano, nakon godina radosti i ponosa odjednom ulijeva strah, donosi nesigurnost, postaje opasnost i sve gledaš da nisi u blizini tih dragih predmeta, elemenata, ukrašenih dijelova zida, ormara i njihovog sadržaja. Mehanički sve spuštaš što je moguće niže, na pod, pločice, najnižu policu, uglavnom ne spremaš na dosadašnje mjesto. Pasti će zatrese li 5 stupnjeva ili više, razbiti se, udariti te po ramenima ili nogama ako si pored. Da i ne spominjemo žbuku, cigle, crepove, staklo, koji ti mogu u sekundi oduzeti život.


Slušala sam mnoge autentične piče. Onih koji su zadovoljni što se ispred njih izvalio ormar pa spriječio padanje dijela hodnika po njima, drugih koje je trešnja bacila u ćošak, na pod i tu su ostali najbolje zaštićeni. Netko je sekundu prije sišao niz stepenice i bio u dvorištu onda kad su se stepenice odvojile od zida. – Da smo iz kuće krenuli ravno, u dvorište, dimnjak bi nas poklopio, spasili smo se jer smo se kretali uza zid kuće – priča muškarac. U Dragotini, bračni par se spasio od vlastitih kuruza koje su kominjali u kuruzani, kad je, nešto poslije dvanaeste ure, gazda predložio da prekinu posao i popiju kavu. Izašli, zatreslo, klipovi se svalili na mjesto gdje su maloprije stajali, sve živo bi zatrpali.


Postoje pravila i uputstva: spustiti se, pokriti i za nešto držati; sakriti se pod čvrsti stol ili klupu ili uz nosivi zid; skloniti se ispod štoka samo ako znate da se radi o jakom nosivom zidu; udaljiti se od prozora, vanjskih vrata i vanjskih zidova; zatekne li vas potres u krevetu, zaštitite glavu jastukom, stisnite se u položaj fetusa i čekajte; smiriti se i ne paničariti, pogotovo ne istrčavati van jer vas na tom putu čekaju predmeti koji padaju, od građevinskog materijala preko prozorskih stakala i vrata, do električnih kablova.

Vrlo pametno i logično djeluju savjeti, vjerujem u njih, ali bih ponešto priupitala. Što učiniti u trenucima kad trese i valja, a vi gledate kako se ugrijana kaljeva peć u vašoj sobi, u koju ste baš maloprije ubacili najveću cjepanicu, pokreće i pleše lijevo-desno, sve odlučujući hoće li se rastaviti i razdijeliti izrezbarene kocke jednu od druge, a žeravicu poslati direktno u sobu. Ili kad se, sama od sebe, otvore vratašca one kuhinjske peći, Plamenove, Smederevca, Metalca ili Alfe Vranje, a ložište prepuno žeravice blagoslovljene toga zimskog podneva, a koja sad pikira prema dolje, na kuhinjski prostirač, ne bi li ojačala svoju moć. Dok istovremeno cijevi ispadaju iz ulaza u dimnjake, a dvije ruke nemoćne vratiti ih u ležište jer se peć pomaknula, pa samo izbezumljeno gledaš što će pokuljati iz otvora. Nisu moja iskustva, ali su vjerodostojno ispričana.


Zanima me kako je prošla Hrvatska Dubica. I ona sa druge strane Une, Bosanska, sad Kozarska. Ne uzeh broj mobitela od Vladimira, otpravnika vlakova, nekada popularno zvanog „prometnika“, jedine osobe koju smo našle na toj željezničkoj stanici, kad sam potkraj prošlog kolovoza sa Milkom iz Siska prošla stazama njenog djetinjstva i mladosti. Za mene punih iznenađenja. Najprije zato što u rodnom mu selu Živaji stoji neoštećena spomen-bista narodnog heroja NOB-a Petra Mećave. Poginuo je ujesen 1944. godine, kao komandant Desete krajiške divizije, u zadnjoj borbi za oslobođenje Travnika. Imao je 30 godina. Postoji li danas u Travniku ikakvo sjećanje na Petra Mećavu?

Odmah preko ceste prirodni izvor vode, vrelo o kome nas je poučio vremešni čovjek koga nađosmo na licu mjesta: nije presušilo ni jednom od 1938. godine.

A budući da godinama nisam bila na željezničkoj stanici kojom voze vlakovi, ili vlakuju vozovi, opet obradovana saznanjem da vlak za i od Dubice, udaljene šest kilometara, prolazi 8-10 puta dnevno u radne dane, a vikendom četiri puta. Njih dvoje, M. i V., prisjećaju se vremena do sedamdesetih godina, prije autobusa, kad su putnike sa druge obale, bosanske strane, dovozile kočije sa po dva konja, suglasni da ih je bilo oko 40. Zamišljam kočije u hladovini okoline i atmosfera počinje ličiti na stari film, u kome nema granica, ali ima ljudi. – Vrvjelo je kao u košnici, odatle je u bliži i dalji svijet kretala cijela Bosanska krajina – govori nam kasnije, u svom dvorištu, Božo, jedini svjedok prošlosti, vozio je fijaker, prisjeća se klada spuštanih sa Kozare koje su vrijedne ruke, uz obavezno “ho-ruk“ ubacivale u teretne vagone.

Još jedna spoznaja života kakvog u Glini i široj okolici nije bilo ni godinama prije potresa. Spomen-bista narodnom heroju? Željeznička stanica? Vlak? Putnici? Nezamislivo!

Iako ovaj passage nema veze s potresom, ima s vatrom. U bivšoj čekaonici željezničke stanice, u kojoj se i sad može skloniti glava od kiše, bure i snijega, prekrasna zelena gusana peć, visoka najmanje dva metra, da je ljudsko biće rekla bih: stamena, Vladimir procjenjuje da je stara blizu sto godina. Na vratašcima dobro vidljivo ime proizvođača: Unitas – Ljubljana. Ne nalazim na Googleu podatke o mogućoj starosti peći i tvornice, ali mislim da peć ne grije ni u ove hladne dane jer, putnika je malo. Zato za željezničku stanicu, čak i ako se tresla, nije bilo opasnosti zapaljenja od žeravice iz te prelijepe peći.

Kako se vlakovi snalaze kad se tlo pod njima ljulja? Nemam koga pitati. A kako i koliko podrhtava granica? Ne bi vrijedilo ni da sada odem do te između Dubica, ponad Une, zatvorena je još lanjskog proljeća, da ne bi virus korone preko nje preletio, onda kad zemlja miruje. Koje li bi tek opasnosti bilo u potresu!