16. JELEN PIVI

Ilija je Sveti danas.
Naš.
Gromovnik.

Nema zborova, okupljanja.
Pusto je danas u Dunjaku, Pješčaninici, Perjasici...
U Tušiluviću ni ne može.

Sjedimo oko vatrice.
Okreće se prase na ražnju.
Tek toliko da obilježimo.
Da razlikujemo Svetca od obična dana. Kupili smo ga u selu.
Piva (Kordunaši piju pivu, ne pivo!!!), se ladi u cerovačkom potoku.
Etikete se već napola odljepile. Poneka već i otpala skroz. Nosi je voda.
Vata se jelenovim rogom za lišće i grančice uz potok.

Neka tišina. Šutimo.
Omara.
Muve zuje.

Lani u Dunjaku za Iliju druga priča.
Luda kuća.
Treća godina rata onako kurvinjski mirna. Braća " preo vode" uveliko se spremaju.
Krajišnici raspasani po običaju.

Što bi Lošo reka'

- Pera nam odbiti nemeru!

Noć je već pala. Najbolje vrijeme je za krenuti u zbor.
Nemaš se ti đe tu parkirati.
Ne ide se više na zbor kotačima (obavezna štipaljka na nogavici), nit sa " Tomosovim" kolibrićima i MZ-ima.

Tek po koja oficirska crvena "lada", "stojadin" ili " yugić" od ovih što su dalje od granice.

"Golf na golfu". "Golf" doša' k'o "fićo". Prije rata vozili su ga obično momci čiji ćaća radio u Njemačkoj, poslovođe trgovina, razne kordunaške muvare...
Al uglavnom, ne svatko.

Penjem se prema brdu, prolazim kraj crnog "Mitsubishi" terenca. Parkiran na malo prostora. Visi mu jedan točak niz obalu.
Kad je tu neke zime rađen kod majstora, zvali telefonom Japan neki crnci unproforci iz Kenije u vezi djelova i šajbe koju nisu mogli naći.
Vele Japanci da je taj iz posebne serije od 50 komada. Pa se čude više nego kad kod njih voz zakasni dvije minute, otkud taj "Pajero" u Krajini!?

Na zborovima mi je to uvijek bila taktika. Privučem se šatorima. Osmatraš malo.
Biraš pravac napada.
Izbjegavaš iznenađenja u obliku razapetih štrikova i špagi što zatežu šatore.
Al ima maštivitih gazda sa tim prekapčanjima kablova, uglavnom, uvjek te zajebu.
A trebaš se čuvati i ovih što pišaju.

Par muzika je tu.
Uši otpadaju.
Sudaraju se pjesme, narudžbe…mikrofoni pište.
Šentiljaške marke lete...
Ko one iz Ljubijankićevog helikoptera kad su ga naši konačno srokali nad Kremenom.
Mikrofoni ponekad zapište...pa se brzo smire. Na pojačalima bas odvrnut do daske, propinje se.

- Imena se moga sjeti...
Rifat Tepić..

Samo za nju, koja nije tu.. A ona zna ko je ta...Reci samo da je od Jovce...

- Šesnaest ti leta beše,
Kada sam te zavoleoooo...

S druge strane

- ...Začas planem i poludim
a tada se sve usudim
na to se pališ kao šibica.

Začas planem i poludim
nema stvari koje ne smem
šibice moja, ja ću da te
KRESnem....

A joooo.... košulja se zboraška para.

Onda red krajiških.
Kreće se sa juga, otkud je potpala počela. Tromeđa. Jato Jandrino.
Đeš bRez Baje i Đujića.
Boro osta na Rači.

Onda idemo preko Like i Zorića tića.
- Šahovnica u Krajinu neće
(ma da neće)...
Odmah iza, pjesma "Orlova Gvozda", domaća
- Ako treba,
Preći ćemo preko Kupe,
U Zagrebu prebrojati
Sve glavurde glupe...

Za Paragine i ekipu sa Koridora pjesma "Tebe sanjam".

Moji dečki su gore pri kraju u jednom od gornjih šatora. Nije daleko od šatora ni kuća Ivine "babe". Od nje gostioničari i muzika vuku struju, a u podrumu drže nužne rezerve pića

Tek se zagrijavaju, đe je još jutro.
Šarena je to ekipa.
Svega tu ima: radnika, seljaka, sfudenata, željezničara, portira, službenika, električara, šofera, onih koji su pred rat maturirali, mehaničara, majstora, ugostitelja, recepcionera, tišljara, šumara, trgovaca,

Kordunaški kujari... Ti sve umiju.
I sve mogu.

Što vele...
Ti su kadri stići i uteći i na staršnom mjestu postojati.

Bili u stanju početkom rata "preći reku" sa ruksacima na leđima, i vratiti se na tenkovskim gusjenicama.
Gazeći ponton složen za njih na toj istoj rijeci, stotinjak metara uzvodno od mosta u Malićima.

Rat je.
Ginulo, se.
Sad se malo umirilo.
Ginut će se.

Gusjenice polako vata rđa.
Lažno je mirno. Od prošle jeseni još.Dim se poodavno slegao sa topovskih cijevi.
Njuše novi, osjete ga u nozdrvama.
Smrt je gadna.
Smrt u tenku posebna.
Živ goriš.

Zašto pijemo?

Znaju ti najbolje kako smrdi ljudsko meso u tenkovskum kupolama.
Kad im gore drugovi k'o povjesme kuđelje.

Aj.... još mi.
Rođeni smo ovdje. Odrasli.
Živimo ovdje.

Al djeca, aktivna vojska što je na Doroteji gorjela kad je Logorište “išlo van”?
Dovučena zapljenjenim ugandskim “Boingom” 737, od milja zvanim "Kikaš" do Bihaća.
Ne znaju ni sami gdje su. Kao na slijepoj karti.
Pa gurnuta preko Korane.
Za koga ?

Basarićkova ekipa svira.
Na njima košulje havajke, palme...
Šef benda u transu na solaži.
Nema dosta vrata na gitari.
Sav u pjeni.
Peškir oko vrata.
Jebeš Hendrixa Jimya.

Znoj curi sa njega kao sa Muhameda Alia u četrnaestoj rundi protiv Džoa Frejzera.
Primiče se goloj Ruskinji, Ukrajinki.
Oće je ujesti za sisu.
Ljilja pjevačica poteže ga za kabal bordocrvenog "Fendera".
Tako ga “drži na uzdi”.

Harmonikaš vata marke što padaju sa crvene mješine, pa naknadno "vata" pjesmu" .
Ruta se sva zaznjojila na prsima.
Zlatni privjesak na lančiću jedva proviruje iz crnih dlačurina.
Krivi glavu prema basisti koji žmiri dok udara po debelim žicama.
Momak na “Ibanezu” korektno vozi svoju dionicu.
Bas se propnje na “voršpilu
Bubnjevi tuku.
Pjevačica promukla.
Eho...
Neko pros'o piće po njenim utegnutim lačicama.
Trpaju se mukom zarađene šentiljaške marke od narudžbi u dekolte.
Tu je u prorezu među dobrim sisama najsigurnije.

- Samo za dečke od Crnoga Loše…
Za tenkiste.
Gusjenice gore, a kupola dolje...

Ivo, zvani "Pištolj'ć" već je na stolu.
Onizak (kakav bi tenkist trebao drugačije mogao biti).
Jedan od najbržih poslužilaca.
Na kojoj je on "pedesetpetici" ta ima bržu ispalu od svakog novog T-84!?

- Samo za Ivu i rodbinu sa asfalta, i "kornjače" (prošao asfalt kraj babine kuće?)

Ne možemo mi pobjeći od te krajiške divljine. Ima u nama trun toga morlačkog, pljačkaškog.
Nečeg što je teško kontrolisati.

Kako li ono opisuju kordunaške serežane na okupljnju u Varaždinu, kad je Ban poveo vojnu na sjever.
...Stasiti, brkati. Oštrih crta lica, pomalo divlji...S tokama i praporcima na prsima, ogrnuti u crvene serežanske kabanice.
Sa parom kubura "pećanki" , oštrim povijenim jataganima , zataknutih u crne ukrašene ćemere i puškom "diljkom" na ramenu.

Danas je Ban na Jelačić placu okrenut na drugu stranu. Ne gleda više na sjever. Na Dolac.
Njegova isukana sablja okrenuta je jugu.
Prema nama.
Prema Kordunu...

Vremena su se promjnila.
Vele.
Za nas nikad.
Opet ginemo.
Za drugog.
Danas... samo u drugačijim uniformama.
Maskirnim.

Otiskujem niz grlo još jedan vinjak.
Iskreno, kako se zaratilo fali mi "štokić". Ipak je on malo rafiniraniji...
Zaboravim se u priči, onda ide " redenik", nako desetak komada poslaganih štsmpića.
Najgore je vatati pjanu ekipu.

Vidiš i sam da je to sve u kurcu.
Ne može ovo na dobro izaći.
Jebeš Rim.
Rimljanske čuvene gozbe, orgije...
Tučem vinjak, ne znam više koji.
Armiram sa "Nektarom"
Ćera me piva pišati.
Bacam dug mlaz uz stožinu Ivine babe.

Kad sunce ti ne jebem.
Trljam oči…
Sam sebi ne vjerujem.
Kaligula proviruje iza druge stožine.
Na bijelom konju?

Toči se večeras, što vele “teče potocima”…
Užurbane polugole konobarice nose pune čaše.
Gazde se slomiše iza šanka, treba uzeti.
U frižiderima mjesta malo…

Krka se mesina, kotlovina...
Zalijeva se, nazdravlja se.
Riga, povraća.

Za tuču je rano još. Stara turska granica (a ni nova) nije daleko. Znaju ođe i noževi sjevnuti.
Ljubi se iz šatora, odvodi.
Muzike tuku bez pauza.
Luda kuća...


Kontam tako o lanjskom Svetom Iliji.
Glođem spinjetak, zalijevam “rogonjom”.
Kasnije odlazim na Turanj da vidim to čudo od tenkovske tranšeje. Osvanula je nenadano.
Ide skroz od groblja u Kamneskom pa do osmatračnice na Šćulcu. Dva tenka se mogu u njoj mimoići.

Silazim od Starića prema crti.
Prolazim pokraj “Šiška” koji je na svom starom mjestu.
Oni na koje smo uvijek računali već duže nisu tu.
Glavnina naših snaga u koje imamo povjerenja je u tom momentu na jugu.
Granica je pusta ili u najmanju ruku “šuplja”.
Po sprejom ispisanim plavim brojevima 19 na vratima “dajčeva” i “stodesetki” zaključujem da su malobrojni momci koji su stigli na zamjenu iz vrgomošćanske brigade. Neke znam izviđenja.

Vadim sanduk “Jelena” iz pick-upa.
Vidim da ih nema mnogo.

Dolje preko granice kombi je dovezao ručak.
Žurno ode od “Hotela California” prema mostu.
Da sad Mija Zorić krene sa svojim “Browinzima” umjesto popodnevne dremke poslije vojničke grašine, prošao bi kao “kroz sir”.

- Momci …
Ima li vas za gajbu “Jelena”?

Vrte glavom.
Nekako ih se skupi devet.
Dvojica još priđoše.
Baciše se u potragu za ostalima.
Na kraju ih se skupi šesnaest !!?

- Žao mi je.
Ništa od sanduka pive!

Vratim sanduk nazad u pick-upa.
Uberem par kasnih, divljih trešanja. Stiskasuju usta.

- Što ako ujtro krenu?

Pljuckam gorkaste špice. Gazim ih vojničkom čizmom.

Podižem poklopac.
Ponovo izvaličim žuti sanduk “Jelen piva”

- Momci...
Evo vam ipak pive.

---