Tatjana Sikima: Studeni

A ti stojiš, dobri putniče, na obronku sumraka i, kao i ja, gledaš netrimice u sivo nebo i misliš - diše li se još negdje?
Koji satom, modrinom, mjeri se duša?
Sklupčan pod svodom, vjeđama okrenut ka zapadu i opržen tom tuđom grkom rječju kojoj ne znaš porijekla nit nakane, misliš samo kako bi ovaj čas usnio, lagan i mek, na nekoj livadi punoj šarenog cvijeća gdje u proljeće zuje vrijedne pčelice i sija toplo sunce.
Dan bridi na skalinama večeri i ti šutiš.
Osluškuješ kako se pale nebeske krijesnice i blagi pokrov ledenog neba spušta svoje mrke ruke na tvoja ramena.
Potrčao bi negdje, nekud, krilima vihora, gdje, o gdje?
Otkopčao si grudi i, eno, srce ti pulsira na svilenoj večernjoj izmaglici prevelikog grada.
Riječ te po riječ posjekla i iz njih je poteklo nešto blijedo i jarko u isti mah.
Nešto kao mraz.
I ne znaš sad kud bi s tim.
Stat ćeš još malo po strani i čekati je li ima jutra.
Umoran, poslije, skupit ćeš mrvu svojih stvari u stari zavežalj pun bježanja i tako će proći vijek.
Kao da bi i umio drukčije.
Kao da bi znao stati. Kao da bi ti i dali.
Studeni je.
Studen.

---