Kordunaš među tulipanima: Zajebano je ako si u kompjutoru …

Već postariji sjedoh prvi put za kompjutor kako mu vele moji Mićani. Četrdeset druga za vratom, i nije neko vrijeme početi se upoznavati sa tom spravom. Kraj mene Stevka i Petar, generecija mojih staraca. Slušalice na ušima, učimo holandski jezik. Vele da se čo'jk uči dok je živ. Umrijeću školujući se i na kraju nikad ništa neću znati.

Borimo se gadno sa "mišom". Petar pogotovo, savatava ga sa dvije ruke. Sad je ona strelica u ovom ćošku ekrana, sad u onom drugom. Pa se zeru primiri. Podsjeća na onu sitnu dosadnu muvu za ljetnih upara. Baba Stevka objašnjava svome đedu kako je najbolje loviti "miša". Vrijedna žena, bistra oka. Vijek provela na tezgi u Rovinju prodavajući sve što uzgoje na plodnoj zemlji u Ravnim kotarima. Zaškilji malo:

- Ja vako nepismena...

Stevka je mozak ekipe. Život je naučio svemu. Udala se u familiju sa mnogo braće, teško se živjelo. Po vodu je išla daleko...Prvi put poslije udaje ode svojim Dragićima na Krsnu slavu Svetog Aranđela. Ne znam više točno dal u Paljuv il Smoković. Kad je pošla povede sa sobom mlado magare. Namjeravala je sa njim ići po vodu na udaljeno vrelo, i jedva ga je spasila od gnjevnog ćake koji je magare udarao ušicama sjekere da ga ubije. Odbrani ona magare i napravi revoluciju u selu. Za pola godine niko više od žena u Gornjem Zemuniku nije nosio vodu na sebi. Sve su žene imale magarce sa vučijama. ...

I tako mi malo pomalo savladasmo kompjuter, tu čudnu spravu. Postado smo i mi “oni što znadu sa kompjutorom delati”. Jebi ga, ej... nije to mala stvar “znati sa kompjutorom”. Kao i sve novatorije ima i dobrih i loših strana. Čujem se i vidim vako nadaleko sa rodbinom, prijateljima sa kojima nebi riječ mogao progovoriti. Ima i mnoštvo drugih korisnih stvari. Sad među ovim lošijim stvarima ima jedna baš loša za Krajišnike. Ako si “u kompjutoru”, e to je zajebano. To nije dobro.

Kad si “u kompjutoru” sve znadu o tebi. Kad si rođen, slika tvoja, na kojoj strani imaš biljeg, što si dela, gdje živiš, jesi li ostao dužan, s kim kontaktiraš, kud se krećeš, đe si bio u ratu...Obiđem tako kadkad moga đeda Petra, školskog druga. Pijuckamo dobru dalmatinsku lozu, glockamo smokve. Velim mu da sam odlučio da idem kući. Starci imaju samo mene jednog. Moram ih vidjeti. Teško bi mi bilo da neko umre od njih, a da ih ja ne mogu ispratiti. Idem, pa nek bude kako bude.

- Esil ti Željine gleda da nisi digoć zatefteren?

- Njesam Petre.

- Em ti nedlju, ne srljaj nikud. Imaš koga, proviri. Najvažnije da ti vidi da nisi “u kompjutoru”,e. Dok ne saznaš esil "u kompjutoru”, ne mrdaj nikud! Pazi što ti Petrina stari veli. Imam ednog čovika. Prijetlj dobar od moga brata. Radi tamo kod njie. More ući u kompjutor kad oće. Taj mi je sve reka o meni.

- I što veli?

- Pazi Željine. Reka sam ti. Ako si “u kompjutoru”, sve znadu o tebi, do mrve zadnje. Vrag im sriću odnija. A tek ako imaš dodanu zvizdicu!

- Kakavu zvjezdicu Petre?

- Lipo. Imaš brate zvizdicu uz ime,e. To malo ko nema, barem kvačicu. Al naš skoro svaki ima po zvizdicu upisanu. To je nako, prva. Eee, ovi malo zajebaniji, tu su već dvi. Većma zajebani tri imaju,e. Četri jako zajebani, a sa pet si u kurcu. Meni je kuća brate bila na samoj liniji. Barjak visio u dvorštu kraj gusterne,e. Gore odma Veljanska kosa. Čojk mi veli, četri zvizdice iman upisane!

- Jebi ga Petrina. Ti si još malo, pa ko “Plava laguna”.

- A,eee. Veli mi čovik lipo. Četri zvizdice kraj mog imena.

- E moj Petre, onda ih ja imam ko Evropska Unija.