"Poslednjeg dana veče“, knjiga poezije Đorđa Brujića

Donese mi Ratko Dmitrović, novinar, publicist, moj Komogovljanin, a srodstvom šurjak, početkom ovog jula, iz Podgorice, glavnoga grada susjedne nam Crne Gore, u kojoj je tih dana boravio (i do Skadra na Bojani, u Albaniji, svratio), knjigu pjesama „Poslednjeg dana veče“ Đorđa Brujića.

Prije nego što mi predade knjigu koju mi je Đorđe po njemu, dakle, uputio, odnosno prije nego što je knjigu i spomenuo, upita Ratko mene, telefonom, šta mi znači ime: Đorđe Brujić, koji živi u Podgorici. I kad rekoh sve što znam, sve čega se sjećam, poslije nekoliko dana, pri prvom susretu, dobih ja Đorđevu knjigu.

I obradovah se. U stvari, dahnu me nešto s korica kao da mi je neko gladnom tutnuo parče tople pogače u ruku. Jer me podsjeti na neke krajičke onog dijela pisanijskog života koje sam bio već dobrano smetnuo s uma. Ali ne i potpuno zaboravio.

Đorđe Brujić rođen je u Karlovcu, 1967. godine. Za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj živio je u Topuskom i Petrinji, gdje je uređivao „Student“, list studenata Filozofskog fakulteta u Petrinji. Poslije pada Srpske Krajine radio je neko vrijeme i u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ u Zagrebu kao urednik izdavačke djelatnosti – potpisao je i moju knjigu kratkih eseja, zapisa i ogleda „Propušteno“, objavljenu 2005. godine. Zatim ga je životni put odveo u Podgoricu. U kojoj i danas živi i radi kao novinar i književnik. Njegove dopisničke tekstove čitao sam u „Politici“...

Objavio je knjige poezije: „Novi pusti dani“, „Strah od šuma“, „Uputstvo za putovanje“, „Kuća na ledu“, „Ulica za samoću“ i ovu – „Poslednjeg dana veče“. Priredio je „Savremeno pjesništvo Srba iz Hrvatske“, i to kao separat u rubrici „Knjiga Stvaranja“ u podgoričkom časopisu „Stvaranje“ (među dvadesetoro predstavljenih pjesnika, desetoro je sa Banije: Jelena Buinac, Mićo Jelić Grnović, Miloš Kordić, Dragan Kordić, Miloš Bajić, Milan Mirić, Milan Pađen, Anđelko Anušić, Nebojša Devetak i Nikola Vujčić – nabrojano po godinama rođenja), i „Izbor iz ruske poezije druge polovine 20. vijeka“, takođe u časopisu „Stvaranje“.

Brujića je Zdravko Krstanović uvrstio u svoju antologiju „Čudesni kladenac; Antologija srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske“ i Nebojša Devetak u svoju „Antologiju srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka“. I oba antologičara, predstavljajući Brujića – Krstanović s tri, a Devetak s pet pjesama – uvrstili su mu, i obojica kao prvu, pjesmu „Ruka Sv. Teodora u Komogovini“. Zaista antologijsku pjesmu. Koju, nepravedno i neopravdano, priznajem, poslije dugog natezanja sa svojim već i tada ostarjelim mozgom, ipak nisam uvrstio u svoj „Azbučnik sela Komogovine“. A trebalo je. Ali...

Kao što priznajem da smo Đorđa, mi koji ga znamo, i mi oni koji smo se osvjedočili u njegov pjesnički talenat... priznajem da su ga i da smo ga posljednjih decenija zaboravili, skrajnuli. Kao da je Podgorica neki drugi svijet, neka druga planeta. Ako je druga država... A Brujić nije jedini od tih, zaboravljenih, između nas koji smo ili izbjegli ili prognani, svejedno, s nekadašnjih krajeva Hrvatske u kojima smo rođeni, živjeli, školovali se ili radili.

Brujićeva knjiga poezije „Poslednjeg dana veče“ (objavljena 2016. godine, izdavač Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta iz Podgorice), lijepo je uređena knjiga, likovno moderno dizajnirana, opremljena... Pjesme su mu bez naslova – samo tri zvjezdice iznad njih. Dok je u Pogovoru, pod naslovom „Prvo lice nejednine“, recenzent Ranislav Ačković sažeo one koordinate Brujićeve poezije po kojima se ona rasprostrla bogatsvom kakvo joj je njen autor svojim talentom podario.

Ovo je poezija savremena u svemu što sadržajno donosi. I moderna kao građevina iznenađujućih poetskih slika siječenih završecima stihova ondje gdje bi se čitalac tome mogao najmanje nadati. Da bi već u narednom trenutku shvatio funkcionalnost takvog postupka, takve pjesnikove stvaralačke „igre“. I moderne je ova poezija interpunkcije koja na prvo čitanje može da zbuni, ali koja, ipak, na nekom od krajeva ponovljenog čitanja „legne“ na mjesto koje joj pripada, koje joj je autor namijenio.

Poezija ove Brujićeve knjige je poezija našeg, a zna se i čijeg, najnovijeg života. U njoj je sve izvajano odmjerenim promišljanjem onoga što jeste čovjek definisan u posljednjem stihu prve pjesme: „... Kad već nismo otišli, vreme je da se vratimo.“ Da li je u tom stihu program ove poezije, ne znam, ali svakako jeste ona reza na vratima koja ih otvara. Jer ova je poezija sva od nas i za nas, što se može ilustrovati stihovima prve strofe pjesme sa 55. stranice knjige:


„Poslednjeg dana veče“ jeste knjiga poezije koja se može shvatiti i kao jedna cjelovita, usko vezana poema. Ali i kao dvije nadovezujuće, gotovo ulijevajuće jedna u drugu poeme u kojima se pjesme bez naslova redaju s posljednjim stihovima jedne koji vode u neophodnost čitanja naredne. I oni, ti posljednji stihovi, to traže i svom pažljivom odgonetaču i najavljuju.
Iako poezija ne mora nužno da govori istinu – ona je nekad i ne govori onako i na onaj način kako bi čitalac htio, želio, kako on to očekuje, Brujićeva je poezija govori. I to je istina o stradanju srpskog naroda devedesetih godina, istina „pričana“ gotovo hermeneutičkim, moglo bi se reći, stihovima koji zaista otvaraju vidokruge bez kraja. Jer ovo su drugačiji stihovi o onome što se tada, tih godina dešavalo na putevima bez povratka. Na putevima u nikad dosegnutu, reći će i pjesnik na kraju knjige: „...modru dubinu nevidljivog“.

Jednom je pokojni srpski pjesnik, književni kritičar, antologičar... naš Banijac, Nebojša Devetak, napisao za Đorđa Brujića:


„Zar večno ne znači – bez početka?“, upitaće (se) Đorđe Brujić ovim posljednjim stihom jedne od posljednjih pjesama u svojoj knjizi poezije „Poslednjeg dana veče“.

„... Na sigurnom smo dok nas ne probude“, mogao bi pjesnik i da odgovori ovim prvim stihom svoje posljednje pjesme.
I donese mi Ratko... Baš sam se obradovao.