Knjiga ''Bilo jednom na Baniji'' Miloša Kordića predstavljena u SKD Prosvjeta u Zagrebu

ZAGREB - Banijci koji žive u Zagrebu i koji su se okupili u Centralnoj biblioteci Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, u četvrtak, 13. decembra, mogli su čuti mnogo toga o Baniji i podsjetiti se i svog djetinjstva i svoje mladosti proživljenih u tom geografski malom a ljepotom bogatom kraju.

Povod okupljanju bilo je predstavljanje knjige „Bilo jednom na Baniji“ Miloša Kordića, u izdanju Prosvjete.

O knjizi su govorili Čedomir Višnjić, urednik izdavačke djelatnosti Prosvjete i glavni i odgovorni urednik časopisa „Prosvjeta“, inače i autor više knjiga iz novije istorije krajiških prostora, i Branimir Kršić, književnik, autor više knjiga poezije, doktorand književnih nauka na Filološkom fakultetu u Beogradu, rođen u Sisku, povremeni stanovnik Donje Bačuge, majčinog rodnog sela.

Čedomir Višnjić je napomenuo da je „Bilo jednom na Baniji“ peta Kordićeva knjiga koju je objavila Prosvjeta poslije ratova devedesetih godina prošlog vijeka. Ova knjiga, pored autorovih sjećanja datih kroz lirske zapise, sadrži i niz podataka o Baniji, spominje brojne ljude, značajne ličnosti u oblastima nauke, kulture, umjetnosti... rođene na Baniji, zatim tu su brojni istorijski i geografski podaci: narodni heroji, planinski vrhovi, rijeke, rječice, potoci, vrela, imena, prezimena i brojni nadimci banijskih Srba, poslovice, kletve, ojkače, psovke, kao i blizu četiri hiljade manje poznatih, zaboravljenih i nepoznatih riječi Banije. Između ostalog, Kordić u svojoj knjizi podsjeća na brojne pisce, publiciste, porijeklom sa Banije, a Višnjić je to ilustrovao navodeći, između ostalih, Nikolu Vujčića, Jelenu Buinac, Nebojšu Devetaka, Dragu Roksandića, Ratka Dmitrovića, Borisa Vrgu, Mirka Demića, Miloša Bajića, prisutnoga Kršića...

On je takođe ukratko podsjetio i na neke istorijske činjenice vezane za Baniju i čitavu Krajinu. Žaleći što ovakvih knjiga kakva je Kordićeva nema i o drugim krajevima u kojima su živjeli Srbi na prostorima današnje Hrvatske. On je istakao i Kordićev doprinos osvjetljavanju istorije, života i svega drugog što je činilo taj život Banije i kroz „Azbučnik sela Komogovine“, koji u neku ruku nastavlja i dopunjuje „Bilo jednom na Baniji“.

Branimir Kršić je najprije ukazao na izuzetnu kompozicijsku uređenost ove knjige. Njena poglavlja prelijevaju se jedno iz drugog i jedno u drugo, tako da se knjiga čita kao zaokružena cjelina. Brojne su sadržajne vrijednosti koje knjiga donosi, ukazujući na vrijednosti njenog jezika i na sve što toj oblasti pripada. Kordić je, istakao je Kršić, uradio nešto što će ostati generacijama da se podsjete, da imaju sačuvano nešto od nematerijalnog bogatstva Banije a koje ova knjiga donosi i koje će se u njoj čuvati i sačuvati. On je takođe govorio i o značaju ovakvih knjiga, knjiga koje donose obilje raznovrsne građe.


O radu na knjizi govorio je i autor. Podsjećajući na to šta je njemu bila njegova rodna Banija, zbog čega se upustio u traganja i zapisivanja koja su godinama trajala. Baniju je prošao, pričao je Kordić, i uzduž i poprijeko. I pješice, i na konju, i s konjima i zaprežnim kolima, i na biciklu, i na traktoru, i automobilom... I spavao je po Baniji i u šumi, i pod plasnicama slame, i na štagljevima, i na štalama... Banija je nešto posebno, rekao je autor. Ona se po svojoj pitomini rijetko može porediti s nekim drugim krajem. Autor je na svojim mnogim putovanjima tražio pejzaže koji su nalik na banijske, na njegov zavičaj. Ali ih je rijetko gdje nalazio. O izgubljenom zavičaju on je govorio bez ljutnje, bez nostalgije, ilustrujući svoj odnos prema zavičaju riječima da zavičaj živi i dalje u njemu. Stoga je knjigu stvarao, pisao, radio na njoj sa željom da se nešto od onoga što je on sakupljao i sakupio sačuva, da sjeti i podsjeti. Knjigu je naslovio „Bilo jednom na Baniji“ zbog toga što je u njoj onaj period koji je on živio i proživljavao na Baniji, s Banijom. I što je bilo jednom a više ga nema. Zalazeći i u pojedine događaje Drugog svjetskog rata, ali i djelimično i u ono što je bilo devedesetih godina, kao i u to šta je Banija danas.


Kordić je istakao da mu je želja bila da pokaže i dokaže da je na Baniji živio i srpski narod. I to većinski srpski narod. Što danas hrvatski političari, istoričari, publicisti, novinari i brojni drugi uopšte ne spominju. Kao da Srba na Baniji nikad nije ni bilo. Kao da sa Banije ne potiču Srbi akademici, brojni naučnici, književnici, slikari, glumci, baletani, sportisti... koji su Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu davali i dali svoj ogroman doprinos.

Čedomir Višnjić pročitao je nekoliko ojkača iz Kordićeve knjige, a onda je i autor čitao odlomke i kletve. Zatim je pročitao „Pjesmu žetelaca s moje Banije“, davno napisanu i ostavljenu... Pa mu je kopiju te pjesme, u istoj Biblioteci, 23. aprila 2015, poklonila gospođa Mira Dašić-Zrakić, rodom iz Klasnića, kojoj je autor za vrijeme književnog susreta u okviru „Goranovog proljeća“ u Kumrovcu, 22. marta 1983, poklonio tu pjesmu, a Mira je zamolila i Desanku Maksimović da se potpiše uz autora... Ovo se ovdje spominje isključivo da se podsjeti na čudne puteve ljudske, književne...

I s tom pjesmom završeno je predstavljanje knjige „Bilo jednom na Baniji“.

Susret je na kraju nastavljen autorovim potpisivanjem knjige i srdačnim razgovorima zemljaka iz Gline, Jabukovca, Petrinje, Žirovca, Dvora na Uni, Graduse, Komogovine, sa Korduna, iz Gorskog Kotara...