Veljko Ostojić: Jesen na Lebrenici

oči zelene i od gora veće
davale su meni mnogo sreće,
možda to samo nebo zna ,
možda mi samo misli gore
možda si ti moje crno more

zbog tebe su zore svitale ,
kao da su mene pitale ,
zbog tebe slavuji pjevaju svoju pjesmu,
a laste se uvijek vraćaju

jesen je i lišće opada,
ostali smo samo ti i ja,
noći provedene pored kamina
i sa čašom punom vina ,
uz tiho pucketanje vatre ,
ostalo je srce na dlanu tvome,
i osmijeh na licu tvome
zabelježeno na mome blicu

zvijezde su nam crtale put,
da li slutis kad me pogledaš ,
šta sam u sebi sakrio
kao da mi je neko dušu odnio

ostala nam Lebrenica pusta,
ostale su uspomene stare
i sjećanja sa Banije ,
koje nam zauvjek ostaje u srcu .