U sjećanje: Velimir Velјa Starčević (1949–2017)

Preminuo je knjižarski lјekar izbjegličkih duša: Velimir Velјa Starčević. Dugi niz godina šef najčuvenije beogradske knjižare "Geca Kon", u Knez Mihailovoj ulici. Cio radni vijek proveo je Velјa u "Prosveti", jednoj od nekad najčuvenijih i najuspješnijih izdavačkih kuća u Jugoslaviji. U kojoj je jedno vrijeme bio i direktor.

Velimir Starčević bio je jedan od najvećih znalaca knjižarstva i knjige u Srbiji. Autor je više knjiga iz te oblasti. Velјina je zasluga što je krajem prošlog vijeka knjižara u kojoj je radio dobila ime Gece Kona, predratnog njenog vlasnika. O kome je napisao i "Knjigu o Geci Konu".

Knjižara "Geca Kon" je prije Drugog svjetskog rata i sve vrijeme poslije njega, sve do današnjih dana, bila okuplјalište i sastajalište najpoznatijih, kao onih manje poznatih i nepoznatih pisaca. Veliki i dragosjen posao tog okuplјanja, koja su krenula kod Gece Kona, Velјa je, kažu oni koji to dobro znaju, taj lijepi i na polzu knjige, pisaca, čitalaca, kupaca knjige i mnogog svijeta kulture – i znanjem, i srcem i dušom nastavio.

Ono što mi, pisci, izbjegli, prognani iz Hrvatske početkom devedesetih godina, nećemo nikad zaboraviti, jeste baš ta Velјina široka, prostrana duša, njegovo biserno lјudsko srce – kod Velјe smo, onako ošamućeni, pomalo izgublјeni, nalazili utočište. Na njegovom stolu, za kojim je nekad sjedio i čuveni Geca Kon, ostavlјali smo jedni drugima poruke, pisma, knjige, kakve pronađene novine, časopise... Velјa bi nas svojom dobrotom, svojim na prvo slušanje jednostavnim a u stvari dubokoumnim riječima, svojim humorom, svojim optimizmom bar na koji časak vraćao u život. I nikad taj dobri čovjek nije rekao da ne može, da ne zna, da taj i taj ne navraća, da se plaši da će se to što ostavlјamo izgubiti, nestati sa njegovog stola. Nikad. Pa da li smo za kafu, za kakvu rakijicu, ako je u ona teška, krizna vremena imao.

Upitam početkom prošle godine Velјu da li bi se u "Prosveti" moglo... Znaš već šta, velim mu. A on: Donesi pa ću dati... I tako moja zbirka pjesama "Predvečerje" ugleda u maju svjetlost dana. I dobi nagradu "Pečat varoši sremskokarlovačke". Pa je dugo bila i u uvijek lijepo uređenom izlogu knjižare. S omotom na kome je pisalo šta je dobila.

I onda se Velјa povukao da boluje. Inače smo i pričali jedan drugom o svojim bolešlјivim jadima. Uvijek govoreći da će to proći, da se ne treba predavati.

Nema tome davno kad sam navratio u knjižaru (češće sam mu svraćao da ga vidim i čujem) i pitao: Da li se vratio? Nije, čuo bih odgovor.

Pa ga nedavno nazvah kući. Ispričasmo se. Glas mu nije odavao bilo kakvog težeg bolesnika.

A u petak, 15. decembra, ugledah u Večernjim novostima članak s nadnaslovom: "Preminuo Velimir Velјa Starčević", i naslovom: "Knjižar retkog kova". I samo da dodam: knjižar koji je bio i lјekar izgbjegličkih duša.

Velimir Starčević rođen je 1949. godine u Užicu. Osnovnu školu završio je u Požegi, a srednju bibliotekarsku u Beogradu. A ako me sjećanje na njegove davne riječi ne vara: njegovi su rodom iz Srpskih Moravica (danas samo Moravica), u Gorskom Kotaru.

Velјa se do poslјednjeg časka života (iako je bio u penziji, i dalјe je radio) borio da se i njegova radna kuća ne uništi, da se decenijama sticana imovina ne rasproda. Ali...

A ovi poslјednji dani jeseni upisaše Velјu Starčevića u svoju knjigu i preseliše ga u vječnu tišinu. Znanjem i dobrotom zasluženu.