Dva se pisma ne mogu pomiriti: Kolika je cijena Vukove reforme?

Na balkanskom prostoru sudbine naroda i država su do te mjere isprepletene da se sa mnogim istorijskim događajima može lako manipulisati. Međutim, ništa kao jezik ne može da podvuče jasnu liniju između naroda.

Možda bi sudbina srpskog jezika i pisma danas bila potpuno drugačija da je u praksi zaživjela reforma Save Mrkalja. On je 1810. godine napisao knjigu o srpskoj azbuci Salo debelog jera libo azbukoprotres, u kojoj se zalagao za reformu jezika i pravopisa. Vodio je računa i o praktičnim okolnostima, pa je u težnji da svaki glas ima svoje slovo koristio samo one simbole koje su štampari koristili, ne dodajući ništa novo. Vjerovatno je to i jedini razlog zašto se nikad nije izjasnio o slovu i glasu „dž”.

Međutim, kako to biva, njegove zamisli mnogi nisu prihvatili. Naišao je na veliku osudu tadašnje SPC. Časnom Srbinu sa Korduna Savi Mrkalju nije pomoglo ni to što se 1811. godine zamonašio u danas najzapadnijem srpskom manastiru na Balkanu – Gomirju.

Napadi na jerođakona Julijana (kako mu je bilo monaško ime) nisu prestajali, pa se 1817. godine oglasio novim djelom u kome se odrekao svoje reforme. Nepriznati genije 1827. godine mentalno je obolio i nedugo zatim svoj kratki život okončao u bolnici za duševne bolesnike u Beču 1833. godine.

Upravo u Beču je samo 17 godina nakon njegove smrti postignut sporazum koji je trajno oštetio srpski jezik. Naime, Austrijska carevina da bi lakše upravljala balkanskim prostorima i napravila uštede u prevodima, inicirala je književni dogovor, koji su 28. marta 1850. godine u Beču potpisala osmorica književnika, državljana Austrougarske monarhije.

Nije nebitan podatak da je među potpisnicima bilo pet Hrvata i dva Srbina. Samim tim nije teško zaključiti ko je pravio i veće kompromise. Najvažniji potpisnik sa hrvatske strane bio je Ivan Mažuranić, dok je sa srpske strane dokument potpisao Vuk Stefanović Karadžić. Suštinski, on je iskoristio Mrkaljevo djelo i mijenjajući svega šest simbola prikupio slavu koja će skupo koštati srpski rod. Da je imao priliku da se u praksi suoči sa posljedicama svoje reforme, možda ni sam Vuk ne bi bio zadovoljan rezultatima svoga rada.

Želja za jednim jezikom kasnije pretvorila se u novu, za Srbe pogubnu, težnju da se izgradi zajednička država sviju južnih Slovena.

Do 1919. godine u Srbiji sve što je napisano bilo je na ćiriličnom pismu. Međutim, zbog ujedinjenja južnih Slovena i straha da ne budu optuženi za „velikosrpsku hegemoniju”, Srbi su promijenili navike i počeli da koriste latinicu. U vrijeme zločinačke NDH ustaše su nametnule „novogovor” uvodeći kovanice, da bi upravo preko jezika dokazali svoju različitost. U stvorenoj drugoj Jugoslaviji Vukovu reformu pisma, svako na svoj način, tumačili su i zloupotrebljavali tzv. „serbokroatistiˮ, koji su kasnijim dogovorima i postupcima oštećivali srpski jezik. Ključan udarac u polatiničenju svih Srba nastao je nakon Novosadskog dogovora (1954), nakon koga je srpski jezik doživio udarac izazvan „bratstvom i jedinstvom”. U želji da se standardizuje jezik na prostoru SFRJ, oba pisma, ćirilica i latinica, postaju ravnopravna.

U praksi, ovog dogovora iskreno su se pridržavali jedino Srbi, što je i ključan razlog da i danas 90% Srba piše latinicom, dok je u vrijeme zajedničke države malo koji Hrvat poznavao ćirilicu. U ogromnoj većini slučajeva nisu je koristili ni Srbi iz Hrvatske.

Knjige i novine u Srbiji pisane su latinicom, dok su se na prostoru BiH i u Srbiji pojavili eksperimenti. Tako su dnevne novine sarajevsko Oslobođenje i beogradska Borba štampani kombinovano, i na latinici i na ćirilici. Ovakav eksperiment u Zagrebu je bio nezamisliv. Srbi i danas štampaju frankfurtske Vesti i zagrebačke Novosti i to su jedine novine na planeti koje se publikuju na oba pisma.

Kolika je borba među jezicima, najbolje govori situacija u BiH, gdje su prema Ustavu oba pisma u ravnopravnom položaju. U Federaciji BiH tamo gdje ima ćiriličnih tabli, one su išarane, čime je svima jasno stavljeno do znanja da su i nepoželjne.

Različit je i odnos prema jeziku komšija. Hrvatski mediji sve, pa i srpske filmove najčešće prevode insistirajući na razlikama. Kada srpski mediji prenose sadržaje na hrvatskom jeziku, najčešće tekst objave u izvornom obliku. Novogovorne hrvatske kovanice jednostavno i vizuelno ne pripadaju srpskom pismu i ćirilici. Problem nastaje kad se objave na latinici jer tada ne postoji nikakva razlika u odnosu sa hrvatskim jezikom.

Današnji Srbi ne potresaju se previše pred činjenicom da je svaki okupator najprije zabranjivao ćirilicu. Nija nam dovoljan nauk što se desilo „ono što biti ne može”, pa je tako ćirilica prognana iz Njegoševe Crne Gore.

Knjige i novine u Srbiji pretežno se i danas štampaju na latiničnom pismu, uz isprazne izgovore da je to profitabilnije. Nikako da shvatimo da pitanje ćirilice nije samo pismo, već i kulturno-istorijski identitet.

Zato, Srbi, zapamtite, dva naroda se mogu miriti, ali se dva pisma nikad ne mogu pomiriti.