Sa puta po Dalmaciji: Tapije naše prošlosti

Na jednom grobu, kod crkve Svetog Jovana u Strmici kod Knina, stoji epitaf: „Duša Bogu – tijelo Srbiji – srce Krajini“. Ni kraćeg natpisa, ni jače poruke! Pokojnik je preminuo u izbjeglištvu u Srbiji gdje je i sahranjen 1996. godine, a onda je prenesen u groblјe u kome su se vijekovima sahranjivali njegovi preci.

Na samoj crkvi Svetog Jovana stoji natpis da je podignuta 1618., dok najnoviji podaci govore da je iz 1550. godine. Odmah pored ovog groba je i grob nedavno preminulog krajiškog novinara i kulturnog pregaoca Rade Matijaša, koji je prije više od tri decenije pokrenuo kulturnu manifestaciju „Sijelo Tromeđe“.

Ova manifestacija nastavila je da živi i poslije „Oluje“ i njenog osnivača, tako da je ove godine održana po 23. put, pod sloganom „Volim Bosnu u srcu mi Lika, Dalmacijo lјubavi velika“.

Ovdje je i crkva Rođenja Presvete Bogorodice iz 1913. godine koja je prije nokoliko godina obnovlјena, a pored nje se nalazio i parohijski dom u kome je do Drugog svjetskog rata službovao strmički paroh Momčilo Đujić. Sada se obnavlјa i crkva Svetog Jovana kako bi za dvije godine, u novom sjaju, obilјežila četiri vijeka od svog osnivanja.

Samo mjesto Strmica, kroz koju protiče rijeka Butižnica, dijeli sudbinu ostalih sela čiji su stanovnici prognani za vrijeme hrvatske vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Uglavnom su se vratili stariji lјudi koji čekaju svoje vreme da nađu spokoj pored crkve Svetoj Jovana, dok su mlađi otišli „trbuhom za kruhom“ od Alјaske do Australije! Nekada plodna dolina sada je zarasla u prašumu, a glavni stanovnici su divlјe svinje koje dolaze do samih kuća u potrazi za hranom.

U MANASTIRU KRKA

Iz Strmice na praznik Preobraženje (19. avgusta) stižemo do manastira Krke koji se nalazi u slikovitom kanjonu istoimene rijeke, sa crkvom posvećenom Svetom arhistratigu Mihailu. Tradicionalno se povezuje podizanje manastira sa imenom Jelene Šubić, sestrom cara Dušana, i datira iz sredine XIV vijeka. Preobraženje je i slava manastira. Na ovaj sveti dan dođu mnogi, ne samo iz Kninske Krajine, nego i sa šireg područja Dalmacije, Like i Bosanske Krajine. Tako je bilo i ove godine. U porti manastira bogoslužio je dalmatinski vladika Fotije, uz sasluženje episkopa novogračaničko-srednjezapadnoameričkog Longina, episkopa frankfurtskog i sve Nјemačke Sergeja i sveštenstva dalmatinske eparhije.

Vladika Fotije je u svojoj besjedi naglasio: „Imamo sedam manastira u Dalmaciji. To je duhovni temelј za opstanak. Međutim, treba narod svojom lјubavlјu da se vrati na ove prostore, svojom molitvom, poštovanjem temelјa gdje su nikli, svojih ognjišta, vjere, krsne slave i tako ćemo opstati“. Ove riječi vladika ponavlјa već godinama i uložio je veliki napor u obnovu crkava i vjerskog života u Dalmatinskoj eparhiji za vreme svog službovanja. Sada od oktobra prelazi na novu dužnost u Zvorničko-tuzlansku eparhiju, ali zasigurno neće zaboraviti svoje Dalmatince sa kojima je proveo gotovo dvije decenije kada je bilo najteže. Nјega će naslijediti novoimenovani vladika Nikodim (Kosović), dosadašnji iguman manastira Krka.

Da podsjetimo, za vrijeme građanskog rata od 1991 do 1995. godine, i odmah poslije „Oluje“, vladika Dalmatinski bio je Longin. To su bila teška vremena, a posebno poslije povratka, kada ga je jedan nedobronamjeran Hrvat upitao „Zašto si se vratio kada si otišao?“. Vladika je kratko odgovorio. „Da nisam otišao ne bi se ni vratio!“.

Duhovnom sabranju u manastiru Krka prisustvovali su vjernici i sveštenstvo iz više eparhija. Nakon liturgije i tradicionalnog sajma koji se održava uoči Preobraženja podno manastira, na platou ispred hrama svetih Ćirila i Metodija, u centru Kistanja, organizovan je kulturno-umjetnički program u organizaciji SKD-a Prosvjeta pododbora Kistanje, u okviru kojeg su se predstavili gosti iz Kragujevca, Stare Pazove i drugih mjesta.

U MANASTIRU KRUPA

Posebno je bilo svečano na Veliku Gospojinu (28. avgusta) kod manastira Krupa, koji ove godine obilјežava sedam vjekova svog postojanja. Od ranog jutra putevi prema manastiru bili su zakrčeni brojnim automobilima koji su stigli, uglavnom, iz Srbije. Za parking su poslužile livade pored manastira koje su ipak bile pretjesne da se parkiraju svi oni koji su stigli na ovu svečanost.

Prema zapisima nastalim u nekoliko prošlih vjekova, manastir Krupa podigli su 1317. godine, uz pomoć kralјa Milutina, monasi iz Bosanske Krupe. Za vreme srpskih vladara Stefana Dečanskog i Dušana manastir je obnovnjen, a svoj doprinos njegovoj obnovi dali su i srpski despoti Brankovići iz Srema, Đorđe i Jovan sa majkom Angelinom.

U manastirskoj crvi Uspenja Bogorodice arhijerejsku liturgiju predvodio je Mitropolit zagrebačko – lјublјanski Porfirije uz sasluženje dalmatinskog vladike Fotija, Gornjokarlovačkog Gerasima i Slavonskog Jovana. Crkva je bila pretjesna da uđu svi koji su toga dana došli do manastira, pa se druženje nastavilo i u popodnevnim satima uz bogat kulturno umjetnički program.

Nažalost, iznevjerena su očekivanja mnogobrojnih Krajišnika i njihovih gostiju jer je bilo najavlјeno da će obilјežavanju ove, za Srbe Dalmacije pa i šire, značajne godišnjice prisustvovati i patrijarh Srpski Gospodin Irinej. Nažalost nije bilo ni predstavnika političke vlasti iz Matice, tako da je to na neki nači umanjilo sam doživlјaj ove proslave.

Ovo je, svakako, bila prilika da se još jednom kaže kako su bile zlonamjerne poruke onih hrvatskih političara koji su govorili „neka Srbi ponesu na opancima onu prašinu koju su donijeli“. Manastir Krupa, zajedno sa drugim našim manastirima i crkvama, svjedoči o vjekovnom prisustvu Srba na ovim prostorima. U Obrovcu, gradiću koji je najbliži manastiru Krupa, nekada je živjelo više od sedam hilјada Srba. Danas ih je manje od hilјadu koji još uvijek žive u nadi da će se vratiti njihovi sunarodnici na vjekovna ognjišta.
Tih avgustovskih dana gorila je Krajina. Kraj između Velebita i Dinare uglavnom je pust poslije progona Srba. Neobrađene njive, zapušteni pašnjaci, šikara i šipražje plamtili su na više mjesta, sve od Strmice, preko Promine i Kistanja, do Ravnih Kotara i Zadra... Posebno je bio kritično oko Benkovca gdje se jedna djevojka pohvalila da je podmetnula požar, jer se tako želјela osvetiti „četnicima“ koji su joj za vrema rata zapalili kuću! Ovu „osvetu“ danima su gasili kanaderi i hilјade vatrogasaca. Napuštamo „opožareno“ područje dok se na Velebitu još uvijek dimi, očekujući da će doći neka bolјa vremena u kojima će nestati mržnje i zavisti, i kada će svako moći da se vrati u svoj zavičaj.

Krajišnici svakom daju ponešto, ali srce ostaje u Krajini, baš onako kako piše na epitafu s početka ove priče!