Promovisana knjiga „Oči pamte“ Jelene Radošević

NOVI SAD - U prostorijama Saveza Srba iz regiona, u Novom Sadu, održano je predstavljanje književnog prvenca „Oči pamte“, autora Jelene Radošević. O knjizi su govorili gospodin Ratko Bubalo, predsjednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju iz Novog Sada, gospođa Aleksandra Radošević Sabadoš, ćerka autora, iz Vukovara, i autor knjige, gospođa Jelena Radošević, iz Slatine.

U ime domaćina i organizatora prisutne je pozdravio predsjednik Saveza Srba iz regiona, gospodin Miodrag Linta. On je naglasio važnost pisane riječi, ali i važnost okupljanja u cilju svjedočenja i nade da istoriju nećemo i ne smijemo zaboraviti.

Jelena Radošević rođena je 10. aprila 1951. godine u Popovcu kod Voćina, u porodici Radojević. Osnovnu školu završila je u Voćinu, Srednju medicinsku u Osijeku a Višu školu za fizioterapeute u Zagrebu. Do ljeta 1991. radila je u Domu zdravlja Podravska Slatina. Od februara 1992. do maja 1995. godine radi u Ambulanti u Okučanima, u Republici Srpskoj Krajini, dijelu Hrvatske koji je bio pod zaštitom UN.

„Oči pamte“ je svojevrsna autobiografija koja donosi pogled na prethodni rat iz perspektive medicinske sestre Jelene Radošević. Rukopis knjige nastao je u aprilu davne 1994. godine. Zahvaljujući izdavaču, Srpskom narodnom vijeću iz Zagreba, gospodinu Miloradu Pupovcu i njegovim saradnicima, gospođi Aneti Lalić i gospodinu Saši Miloševiću, rukopis je nakon više od dvadeset godina pretočen u knjigu.

Aneta Lalić je u recenziji napisala:

„Jelena Radošević u svojoj knjizi 'Oči pamte' donosi autentična sjećanja na ludilo 1991. u Voćinu i njegovoj okolici. Kroz njene zapise lako je pratiti rađanje i tok tog ludila i opće nesnalaženje ljudi koji su se u njemu zatekli. Neki od njih su, jasno, ostajali ljudi. Takvima je ova knjiga posvećena.
Autorica se sasvim pošteno i bez naknadne pameti prisjeća sebe i svih drugih, ne uljepšavajući za potrebe današnjeg vremena ono što je osjećala ili mislila tada. Na posljednjim stranicama knjige, u priči pod naslovom „Posljednji dani jednog postojanja“, Jelena Radošević se oprašta sa svojim zavičajem, intuitivno svjesna da ništa više neće biti kao prije. Ova mala, privatna istorija ne može konkurisati velikim pobjedničkim povijestima. No, 'Oči pamte' nam može dati uvid u različitost i ljepotu socijalističke svakodnevice koju smo izgubili. Može nam dati uvid u to kako se takozvani mali čovjek osjećao i snalazio u sunovratu i šta je od njega na kraju ostalo“.

U „Poruci čitaocu“, kojom knjige započinje, Jelena ističe: „Ne želim pisati zašto je do svega došlo. O tome će netko drugi, ja samo pišem o onom što je prošlo pokraj mene i kroz mene“.

Jelena piše o svom 'malom intimnom svijetu' koji je izgubljen u 'velikom ratu', o boli zbog gubitka svega onoga što malom čovjeku znači dom. Pisanje je za autora očuvanje sebe, čuvanje dragocjenosti i psihoterapijski proces. „Poruku čitaocu“ autor završava riječima: „Ovo sam, između ostalog, pisala sebi. Tako sam ostala normalna. Sačuvala razum. Sebe. Zahvaljujući pisanju ja i danas postojim“.

Prisutnima se, na samom početku, obratio gospodin Ratko Bubalo koji je istakao značaj pojavljivanja ove knjige i koji je beskompromisno, iskreno i ogoljeno progovorio o golgotama i egzodusima koji su snašli Srbe iz Hrvatske tokom prošlog rata. Opisavši sociološke, kulturološke i političke fenomene onog vremena, Bubalo nas je, lakom rukom i teškim perom, vodio kroz Jeleninu knjigu. Citirao je autora i britko preslikavao prošlost u stvarnost, poistovjećujući tragediju koja je snašla srpski narod s nerazumijevanjem istorije i ponavljanjem iste u nedogled.

Na kraju je zaključio kako je s nevjericom pristupio čitanju knjige: „Biću iskren. Kada sam bacio pogled na kratke biografske crte autorice na kraju knjige, imao sam rezervi u pogledu i stilskog i sadržinskog dometa knjige. Drago mi je da sam se prevario, i da sam samokritički morao priznati da formalna naobrazba, i to još izvan društveno-humanističkih nauka, sama po sebi nije dokaz umnosti i pismenosti. Bogate police iščitane kućne biblioteke su ona stvarna suštinska naobrazba, koja brusi i misao i stil kazivanja. Autoričina kratka, jasna, pitka a sadržajno gotovo neiscrpno bogata rečenica, privlači vas neodoljivom snagom, koja vas tjera da knjigu iščitate u dahu. I zato Vam je toplo preporučujem, jer čitanje iskrenog ljudskog svjedočenja ima i terapeutski efekat, kakav je i autorica doživljavala pišući ovo svoje memoarsko djelo“.

Promocija je nastavila obraćanjem gospođe Aleksandre Radošević Sabadoš, Jelenine ćerke, koja je zahvalila svima koji su došli na promociju, imajući u vidu činjenicu da se ljudi u današnje vrijeme nalaze jedino na sahranama i svadbama. Aleksandra je nasmijala auditorijum, prisjetivši se djetinjstva i odrastanja u Voćinu, ali i prelomnih trenutaka u njenom i životu njene porodice, ironično i sarkastično opisujući živote u koji je politika toliko beskrupulozno uplela svoje prste da odmaka, ali ni predaha nema. Zahvalila je mami na napisanoj knjizi, ali i gospođi Snježani Stanišić, koja je vodila program, jer je inicirala izdavanje Jeleninog rukopisa, koji je doslovno dvije decenije bio samo rukopis. Narodi koji imaju sjećanje ne moraju brinuti za svoju budućnost, zaključila je Aleksandra u svom obraćanju.

Prije nego li je prisutnoj publici darovala potpisane primjerke knjige, Jelena se osvrnula na početke svog pisanja, naglasivši pritom kako bi poludjela da nije zapisala sve ono što je proživljavala. Rukopis je nastao prije dvadeset godina, i na dnu podruma čekao da ugleda svjetlo dana. Sad kad je u našim rukama, red je da knjigu i pročitamo, s osmijehom je zaključila Jelena.

Prisutni su nastavili druženje u prostorijama Saveza Srba iz regiona, uz koktel koji je priredio domaćin. Te večeri sve je iskrilo od pozitivne energije, topline i osmijeha, jer su se u istoj prostoriji našli oni koji su bili dio Jelenine knjige, a koji nisu bili u prilici da se susretnu gotovo 25 godina.