- Kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 30. kolovoza na Trsatu u Rijeci prvi put opširnije progovorio o okolnostima u kojima je došlo do privremene odgode kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, otvorio je oči hrvatskoj političkoj desnici koja sve jasnije u toj priči počinje prepoznavati protuhrvatsku vatikansku urotu na čelu koje stoji sam vrhovni poglavar Katoličke crkve – papa Franjo. Bozanić je ispričao kako je s kanonizacijom sve teklo sjajno otkako je 1998. papa Ivan Pavao II. Stepinca proglasio blaženim i kako je, nakon što je čudesni događaj vezan uz Stepinca već ispitan na liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih i na Kongresu konzultora teologa Kongregacije, radni proces pri Svetoj Stolici bio gotovo završen u lipnju prošle godine.
Preostao je još samo sud Kardinalske komisije i službeno proglašenje Svetog Oca, međutim, upravo tada je, krajem lipnja, srpski patrijarh Irinej uručio papi svoje prigovore. Patrijarhu, kazao je Bozanić, nisu bili dovoljno jasni argumenti po kojima je blaženi Alojzije svet, pa mu je papa u veljači ove godine poslao odgovor s prijedlogom da se formira radna skupina katoličkih i pravoslavnih stručnjaka, koji će zajedno preispitati sporna pitanja ‘glede osobe kardinala Stepinca, kao i ratne događaje vezane uz odnose Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu’.
Papina odluka nije bila radosno dočekana u hrvatskoj Crkvi, koja je sebe odavno proglasila ‘Stepinčevom crkvom’ i koja je od ovog pape očekivala da priču zaključi skorašnjim posjetom Hrvatskoj u sklopu kojeg bi Stepinca proglasio svecem. Sam Bozanić u riječkoj je propovijedi kazao da se papa time ‘odlučio na jedan poseban, gotovo neočekivan ekumenski korak, bez presedana u povijesti’, pa dodao da odluku prihvaća ‘u odanosti prema Svetomu Ocu’. Papu je pokušao opravdati navodeći da on ne želi odustati od Stepinčeve kanonizacije jer je i osobno uvjeren u njegovu svetost, na što se kratkom izjavom u srpskim medijima oglasio patrijarh Irinej, ustvrdivši da nije točno da mu je papa u svojem pismu hvalio Stepinca i podržao njegovu kanonizaciju, nego da mu je poručio kako će o svemu tome još razmisliti.
Nije trebalo dugo čekati da kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić napiše kako je papin prijedlog da se osnuje međuvjerska komisija podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ‘uvreda za hrvatski narod’ ili da umirovljeni admiral-obavještajac Davor Domazet Lošo za desničarski portal dnevno.hr pobroji sve papine grijehe, od omalovažavanja Međugorja nadalje, te ustvrdi kako su ‘vrlo dvojbeni i protuhrvatski potezi pape Franje’ uzrok sve učestalijih napada na Katoličku crkvu u Hrvata.
- Papina odluka nije uvreda za hrvatski narod, to je za svakoga tko traži istinu zapravo logičan i racionalan pristup pitanju kanonizacije Stepinca jer puno toga nije rečeno. U stranim medijima ćete vidjeti da Stepinčeva uloga nije tako nesporna kao što je tvrdio kardinal Bozanić kada je o tome održao cijelu homiliju na Trsatu. Cijeli dosadašnji proces kanonizacije odnosio se samo na period od 1945. godine nadalje i nije sporno da je Stepinac u tom vremenu zauzeo određeni stav, ali to je ipak samo dio povijesnih saznanja koja možemo imati o njemu. Puno je otvorenih pitanja i cijelo jedno, i to ključno razdoblje, uopće nije bilo predmetom komisijskog proučavanja u Rimu - kaže za Novosti teologinja i povjesničarka Anna-Maria Gruenfelder.
Riječ je o netaknutom razdoblju, i to je ono što sada užasava crkvene i desničarske krugove u Hrvatskoj, zločinačke ustaške vladavine tokom koje Stepinac nije iskazao onu vrstu beskompromisnog proturežimskog djelovanja koje ga je proslavilo kao antikomunističkog heroja i kojim je stekao status mučenika vjere. Mnogi u hrvatskoj Crkvi, kao što je pokazala nedavna inicijativa o uvođenju ustaškog pozdrava u službenu vojnu upotrebu, još se inspiriraju tim mračnim razdobljem, koje je papa Franjo odlučio rasvijetliti – uz pomoć Srpske pravoslavne crkve.
Riječ je o čovjeku čije je djelovanje imalo političke i društvene posljedice, a onda se mora uzeti u obzir politički kontekst, kao i one zajednice kojih se tiče politika koje je Stepinac bio dio. Zato je uključivanje SPC-a sjajno – smatra Zoran Grozdanov
- U period od 1941. do 1945. uopće se nije zadiralo, a sada će radna skupina, koja će se početi sastajati u studenome, dobiti uvid u dosjee tajnog vatikanskog arhiva kako bi se rasvijetlila uloga Stepinca u NDH. To će cijeli proces i samu odluku učiniti kvalitetnijima, ali će se odluka morati pričekati i to prilično neodređeno vrijeme - dodaje Anna-Maria Gruenfelder.
Mnogi papinu odluku tumače njegovim nastojanjem da Vatikanu približi Srpsku pravoslavnu crkvu, a Anna-Maria Gruenfelder ističe i motiv traženja istine. Ona dodaje da se papa Franjo opekao kada je, udovoljavajući starim crkvenim strukturama, na početku pontifikata 2013. proglasio svetima mučenike iz Otranta, nakon čega su ga povjesničari upozorili da to nije bilo zasnovano na činjenicama. Tada je vjerojatno izvukao zaključak da u takvim pitanjima mora postupati krajnje oprezno i dobro ih odvagati umjesto da sluša, kako kaže ova teologinja, ‘neke nacionalne taštine i pitanja prestiža lokalnih crkvi’.
Teolog Zoran Grozdanov, predavač na Sveučilišnom studiju protestantske teologije u Zagrebu, smatra da je papina odluka da u proces kanonizacije uključi Srpsku pravoslavnu crkvu kvalitetan potez.
- Tu se radi o čovjeku koji je zapravo imao vrlo neodlučan stav u periodu od 1941. do 1945. godine. Mogao bih razumjeti kanonizaciju nekog sveca koji je imao bogat duhovni život, no ovdje je riječ o čovjeku čije je djelovanje imalo političke i društvene posljedice, a onda se mora uzeti u obzir politički kontekst, kao i one zajednice kojih se tiče politika koje je Stepinac bio dio. Zato je uključivanje SPC-a sjajno. Jednostrana kanonizacija dovela bi do još veće polarizacije između Hrvatske i Srbije jer je ustaška politika imala velike posljedice po srpski narod, a Srbi smatraju Stepinca nekim tko je sudjelovao u toj politici. Možda ne bih rekao da je u njoj sudjelovao, ali joj se u svakom slučaju nije dovoljno suprotstavljao - kaže Grozdanov, pretpostavljajući da se u tome krije razlog zbog kojeg period ustaške vladavine u dosadašnjem procesu nije bio razmotren.
- Mogu razumjeti razloge njegove kanonizacije ako se razdoblje do 1945. nije otvaralo, ali time je izgubljen društveni i politički kontekst u kojem je živio i u kojem je mogao nešto promijeniti. Tada se postavlja pitanje zašto do 1945. nije pokazao istu odlučnost koju je kasnije pokazao u otporu komunizmu. Da li zbog svojeg nacionalizma ili zbog politike Vatikana, da li se on tako ponašao zbog svojeg neodlučnog karaktera ili zbog toga što je doista smatrao da je NDH ostvarenje sna, u to ne ulazim - dodaje Grozdanov.
Stepinac funkcionira kao nacionalni i politički svetac u službi jačanja hrvatstva i borbe protiv komunističkog režima kojeg odavno nema – kaže fra Drago Bojić, napominjući da ‘kontroverzne svece’ ima i Srpska pravoslavna crkva
On napominje da se u Hrvatskoj gaj kult ‘Stepinčeve crkve’, međutim, upozorava da nečija kanonizacija znači stvaranje uzora crkvenog čovjeka i da usmjerava politiku Crkve jer su sveci naprosto putokazi. Anna-Maria Gruenfelder ističe pak da je izraz ‘Stepinčeva crkva’, kojim se služio i kardinal Bozanić, anakronizam i da današnja Crkva ni po čemu ne može biti Stepinčeva.
- Niti ima takvog protivnika pred sobom, niti takve izazove. Ona ima izazove koje ne prepoznaje. Ne znam koliko je za obične vjernike bitno je li Stepinac blaženik ili svetac ili ništa od toga jer i Crkva i narod u Hrvatskoj imaju važnijih pitanja, a Katolička crkva je s ovim papom više orijentirana na socijalna pitanja. To je unutarcrkveni problem, lokalne crkve na tome gaje svoje taštine i prave od toga pitanje svih pitanja, no ništa Katolička crkva ne bi izgubila kada bi općenito ukinula cijeli taj postupak, jer tu ima toliko spornih proglašenja svecima i blaženicima da je to zapravo neuspjelo. To je jedan ukras koji nam ne treba, Crkva ima sadašnjost s kojom se mora snalaziti - kaže Anna-Maria Gruenfelder.
Teolog Drago Bojić, bosanski franjevac i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu, kaže da je proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca, koji po njegovom mišljenju nije nikada trebao ni započeti, od početka crkveno ideologiziran i snažno politiziran.
- Alojzije Stepinac u novijoj povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i općenito na ovim prostorima, funkcionira kao nacionalni i politički svetac u službi jačanja hrvatstva i borbe protiv komunističkog režima kojeg odavno nema. Čak se i cijelu Katoličku crkvu u Hrvatskoj naziva ‘Stepinčevom crkvom’ i na taj način se duga i bogata povijest te Crkve, njezina raznolikost i simbolički kapital, suzuju i osiromašuju. Od takvog bi koncepta ona trebala odustati, ne zbog protivljenja Srpske pravoslavne crkve koja i sama u svojim redovima ima ‘kontroverzne svece’ i čija je novija povijest snažno obilježena nacionalizmom i velikosrpskom ideologijom, nego zbog toga što takva paradigma sveca nije evanđeoska paradigma, nije paradigma Isusa iz Nazareta - kaže fra Drago Bojić, koji smatra da bi i jedna i druga Crkva trebale provesti reviziju vlastitog svetačkog registra jer se tu nalaze mnogi koji to ne zaslužuju ni po evanđeoskim ni po humanističkim principima.
Po njemu, suvremenom kršćanstvu potrebni su sveci i mučenici koji su mučeništvo podnijeli za mir i pravdu, za ljubav prema bližnjemu i solidarnost sa siromašnima i potlačenima. Podsjećajući na poruke Ivana XXIII. (Dobrog Pape) da je Crkva pozvana da služi čovjeku kao takvom a ne samo katolicima, da je u prošlosti često stajala na strani tlačiteljskog sistema a ne na strani potlačenih, te da će naći svoje lice kada biskupi budu zatvarani ne zbog prava Crkve već zbog prava čovjeka, Bojić kaže da bi te poruke predstavnici obiju Crkvi trebali ozbiljno uzeti u obzir, ‘pogotovo kad je riječ o kontroverznim i spornim procesima beatifikacije i santifikacije kao što je to svakako slučaj kada je riječ o Alojziju Stepincu, poštujući njegovo stradanje i ne zaboravljajući strahote i užase komunističkog režima koji je Katoličkoj crkvi i njezinim pripadnicima na ovim prostorima učinio puno zla’.
Ipak, on smatra da je teško očekivati da će osnivanje mješovite komisije približiti stavove Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o Stepincu, što vrijedi i za ukupnost njihovih odnosa koji su u novijoj povijesti višestruko opterećeni.
- Ni u jednoj Crkvi se nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanje od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos i dugoročno podržava i pothranjuje međusobne antagonizme, pa i konfesionalnu nepodnošljivost i mržnju. Činjenica da su i jedna i druga Crkva posljednjih desetljeća snažno nacionalizirane i politizirane, da velikim dijelom podržavaju nacionalističke političke koncepte i konfesionalno sektaštvo, samo dodatno cementira njihove stavove, onemogućuje drugačiji pristup i drugačije odnose dviju Crkvi - ističe fra Drago Bojić, zaključujući da su obje Crkve zapale u autoviktimološki mentalni sklop, da grčevito brane svoj status žrtve, a vlastita zla ignoriraju, relativiziraju pa i opravdavaju, te da nisu spremne za unutarnju katarzu.
Piše: Nikola Bajto; Portal Novosti
Vezane vijesti:
ZAGREB - Kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 30. kolovoza na Trsatu u Rijeci prvi put opširnije progovorio o okolnostima u kojima je došlo do privremene odgode kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, otvorio je oči hrvatskoj političkoj desnici koja sve jasnije u toj priči počinje prepoznavati protuhrvatsku vatikansku urotu na čelu koje stoji sam vrhovni poglavar Katoličke crkve – papa Franjo. Bozanić je ispričao kako je s kanonizacijom sve teklo sjajno otkako je 1998. papa Ivan Pavao II. Stepinca proglasio blaženim i kako je, nakon što je čudesni događaj vezan uz Stepinca već ispitan na liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih i na Kongresu konzultora teologa Kongregacije, radni proces pri Svetoj Stolici bio gotovo završen u lipnju prošle godine. 
