Sulejman i gvozdeni plug

Sulejman sa svojim vjernim Alatom i Šarcem (foto Vladimir Jurišić )

VOJNIĆ - Skuhat ću vam pet-šest kupovnih krumpira i jedan s moje njive, a vi ćete, čim ih kušate, odmah nepogrešivo znati koji je moj! Osjetit ćete onaj pravi okus tog gomolja, a recept da se to postigne zapravo je jednostavan: njivu obrađujem onako kako su je obrađivali moji djedovi, ništa tu nisam mijenjao. Ne znam postoji li još puno ljudi koji to tako rade – objašnjava nam na početku našeg susreta 75-godišnji Sulejman Mujkić iz Gejkovca kraj Vojnića.

I zaista, njegova se njiva još ore uz pomoć konja i željeznoga pluga, pa oplemenjuje stajskim gnojivom konja i krava. Kad proklija, krumpir se zagrće nekakvom gvozdenom starinskom napravom koju većina današnjih poljoprivrednika vjerojatno ne zna ni imenovati, da bi naposljetku dozreli plod bio uskladišten u trapovima prekrivenima kukuruznom komušinom. Tako ova, za mnoge i danas osnovna namirnica, prispjela prije puno stoljeća na evropski kontinent iz Južne Amerike, zadržava svježinu i punoću okusa sve do sljedeće sadnje.

Sulejmanovi pomagači, dvije vjerne konjske snage, odazivaju se na imena Alet i Šarac, a alate i opremu u koju ih upreže poželio bi svaki pristojni etnografski muzej. Naime, neki od tih eksponata, kojima se naš vremešni sugovornik još s iznimnom vještinom svakodnevno služi, stari su više od sedamdeset godina, a znade se naći i pokoji stogodišnjak.

Njivu obrađujem onako kako su je obrađivali moji djedovi u Bosni, ništa tu nisam mijenjao. Ne znam postoji li još puno ljudi koji to tako rade, kaže Sulejman

- Tu je i kosilica kojom se još moj djed u Bosni služio: svi su moji alati davno od gvožđa iskovani. Čista je to mehanika koja za sobom u zemlji i nad njom ne ostavlja tragove izgaranja i zagađenja. Nema tu ni nafte ni ulja ni struje, nikakvih nezdravih plinova. Eto, zato ćete moj krumpir, baš kao grah i mahune te luk i salatu, odmah po pravom i prirodnom okusu prepoznati. Tome itekako pridonose Alet i Šarac, a ima nešto i u prirodnom đubrivu koje svake jeseni obilato prosipam po njivi. Da vam pravo kažem, ja u poljoprivrednoj apoteci još nisam bio, nemam tamo što tražiti – pojašnjava Sulejman, čija je porodica u Gejkovac doselila prije više od pola stoljeća.

Njegov otac Hasan odlučio je kupiti staru kuću, na mjestu koje će obitelj odmah započeti graditi novu, upravo zbog pet hektara obradive zemlje iza nje - i to u jednom komadu, na brdašcu što se stotinjak metara dužnih proteglo prema šumi. S početkom turbulentnih devedesetih Sulejman je odlučio ostati na svome, pa kako mu bude.

- Tih nekoliko godina ovuda su prolazile razne vojske, cesta od Gline prema Kladuši prolazi tik uz moje imanje. Vojnici bi zastali da se napiju vode iz česme ispred kuće pa skrenuli u moju avliju gdje bi ih ponudio rakijom i odgovarao na svakojaka pitanja. Kako bi došli, tako bi i otišli: nitko me nije ni dirao, a kamoli zlostavljao, iako je ovdje u ratu bilo vražje mjesto. Bilo je na uniformama orlova i šahovnica, mjeseca i zvijezda. Tukli su se svi protiv svih, a ja poslije puškaranja nisam znao je l' bi Gejkovac bio osvojen ili izgubljen. To mi je zapravo bilo svejedno. Nisam se puno obazirao na to tko gubi a tko pobjeđuje: orao sam svoje njive, odgajao svoju djecu i živio čestito, jednako kao prije, za vrijeme i poslije rata – kaže nam sugovornik.

Čim se kao dvadesetogodišnjak doselio iz BiH, Sulejman se zaposlio u obližnjem rudniku barita, odmah preko rijeke Gline. Dva je desetljeća rudario, a onda je, poput mnogih svojih drugova rudara, obolio od baritoze koja nagriza cijeli dišni sustav. Iako se liječio po sarajevskim i varaždinskim bolnicama, ozbiljna bolest nije nestala, samo je 'stavljena pod kontrolu', pa Sulejman i danas osjeća posljedice u obliku teškog kašlja i otežanog disanja. Kad započne takvo gušenje jedva uspijeva ustati iz kreveta, a kamoli otići na njivu. Nasreću, ta su razdoblja kratkotrajna, pa za dan-dva već može na njivu, k Aletu i Šarcu.

- Vidjeh da ste se i vi napojili vode s ove česme kraj kuće. Ona vam je, ta česma, moj najveći fakultet i najveće bogatstvo koje mi je otac ostavio u naslijeđe, a ja ću ga proslijediti svojoj djeci. Slušajte sad priču o tome: jednom se tata vratio iz šume, kazavši da je ondje otkrio izvor pitke hladne vode, pa da je planira kroz cijevi duge tristotinjak-četiristotinjak metara spustiti do nas. Ja se tome baš obradovao, ciknuo glasno što ćemo u svom dvorištu imati vode i za sebe i za stoku. Tata me na to poprijeko pogledao, posjeo kraj sebe pa potanko, birajući svaku riječ, protumačio što zapravo treba činiti; važno mu je bilo reći da priroda, možda i sam Bog, nije vodu stvarala samo za nas, stvorila ju je za cijeli ovaj svijet. I tako, da bismo doveli vodu od šumskog izvora preko naše avlije do ceste, morali smo za cijevi dati svu ušteđevinu, a bome još ponešto pridodati. Pored kupovine cijevi, sagradismo uz cestu betonski bazen za napajanje stoke i uvrnusmo slavinu za ljude, pa već skoro pola stoljeća ima ovdje okrepe za sve čobane i putnike-namjernike, za pitome i divlje životinje, čak i ptice. Kad smo to uradili, u meni se nešto promijenilo, kao da postadoh bolje čeljade. Danas mi se čini da me česma i u ratu spasila. Vojnici bi na njoj punili svoje čuture i u miru odlazili dalje, zahvaljujući mi na vodi kao da znaju da sam i ja sa svojim ocem pripomogao da ovuda proteče – pojašnjava nam Sulejman.

Sa suprugom Fikretom dobio je pet kćeri: Selimu, Đulu, Šemsu, Remsu i Amelu. Sve su žive i zdrave, pa od problema koji ga muče izdvaja tek jedan.

- Uništavaju mi usjeve divlje svinje, pa sam se žalio i znancima i Šumariji. Odredili mi tako dvjesta eura godišnje za štetu, ali slabo to pomaže, sve mi živo zvjerad uništi! Prije rata je država bolje brinula o seljaku i sve je nekako bilo sigurnije, al' nemojte o tome puno pisati, obojica ćemo nagrabusiti - upozorava nas na kraju razgovora taj vitalni Bosanac s hrvatskom adresom.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti