Sama u oskudici

Kada je Draga upoznala Dušana na jednom seoskom zboru na Kordunu imala je jedva nešto više od 16 godina, a kako su se odmah dopali jedno drugom, nije se imalo što čekati. Dušanovi roditelji željno su čekali snahu da, u svakom pogledu, popravi domaćinstvo, a Dragini roditelji bili su zadovoljni vrijednim i naočitim momkom iz Trstenice. Nakon vjenčanja 1965. Draga je otišla iz rodne Čremušnice pod krov Pavlovića i dugih 57 godina dijelili su dobro i zlo sve dok, prije dvije godine, Dušan nije podlegao teškoj bolesti. Otad Draga samuje i preživljava kako zna i umije rastežući 130 eura mirovine pomno pazeći da se negdje "ne zaleti" i tako upadne u nevolju.

- Kad sam u proljeće 1965. došla sa Dušanom u Trstenicu selo je imalo više od 120 domaćinstava i 700 stanovnika. Svi su se bavili poljoprivredom, mnogi su radili u Karlovcu, Vrginmostu i Vojniću, škola je bila puna đaka a mještani su se međusobno pomagali, brinuli su se jedni o drugima i bili zajedno i u sreći i u nesreći. Danas jedva da nas ima dvadesetak, selo polako izumire, napuštene kuće zjape prazne i zarasle su u draču i šikaru. Ovo malo što nas je ostalo uglavnom smo se nekako međusobno otuđili, gotovo nitko nikome više ne ide na kavu i rakijicu. To mi je nekako najžalije - objašnjava nam Draga Pavlović.

U više od pola stoljeća braka Dušan i Draga dobili su sina Milana i mnogo toga su prevalili preko svojih leđa, ali uvijek su se, nakon većih ili manjih nevolja koje su se redale jedna za drugom, nekako izvukli i nastavili dalje. Sve do Oluje. Tog ljetnog jutra, kada je grmljavina topova bivala sve bliža nije bilo vremena za razmišljanje. Najosnovnije stvari utrpali su u traktorsku prikolicu, otvorili štale, torove i svinjce i zajedno s ostalim mještanima, u dugoj koloni napustili selo ne znajući ni zašto ni kamo. Ostavili su iza sebe sve što su 30 godina stjecali i gradili.

- Nakon desetak dana putešestvija našli smo se u mjestu Beška u Vojvodini gdje nas je primio jedan mještanin u svoju vikendicu. Tu smo proveli dugih 13 godina radeći svakojake poslove po selu kako bi se prehranili i platili smještaj. Jednog dana Dušanu je prekipjelo. Samo je rekao – moramo mi na Kordun u svoju kuću, ovdje ništa nije naše niti će ikada biti. Pala je odluka da se u Trstenicu najprije vrati sin Milan koji se u međuvremenu oženio, izvidi situaciju pa ako se pokaže da se možemo vratiti, idemo i mi. Tako je i bilo, nakon što je Milan popravio devastiranu kuću i koliko toliko okrčio imanje, vratili smo se i mi, a Dušan je s obitelji preselio u Čemernicu gdje i danas živi. Tu i tamo me obiđe, posebno otkad je umro Dušan, ali ni njemu nije lako. Uzdržava obitelj, a nema stalan posao pa se snalazi kako zna i umije - kaže nam Draga.

I kad su se taman ponovo skućili, zametnuli nešto stoke i obnovili sve što je stradalo u ratu, navališe nove nevolje. Najprije ih je potres prije četiri godine istjerao iz kuće koja na sreću nije pretrpjela veća oštećenja pa su trebali samo manji popravci. Dvije godine poslije toga Dušan se teško razboli i umre i Draga otad samuje, ali nevoljama ni tu nije kraj. Prošle godine u zimu, Draga je pala i slomila kuk, završila je u bolnici pa kasnije u domu za stare i nemoćne jer se o njoj nitko nije mogao brinuti. Kad je, kako tako, mogla hodati uz pomoć štaka, odmah se odlučila vratiti u svoju kuću, premda su se liječnici i sestre tome protivili.

- Prvih dana mi je bilo jako teško. Još uvijek sam pri hodanju osjećala jake bolove, ali se to s vremenom popravilo i bol je postala "obična" pa se uz pomoć štaka sasvim dobro, ali vrlo oprezno i polako, krećem. Bila sam dvadesetak dana na terapijama u Topuskom. Imam ja i nekakvu baštu koja je godinama davala zimnicu, ali više je ne mogu obrađivati. Tu i tamo zasadim koji paradajz i papriku, nešto mahuna, krumpira i luka, ali sve je to vrlo malo i nedovoljno za pripremanje zimnice kao nekada. Zavrti mi se u glavi kad se sjetim naših zimnica prije četrdeset i više godina. U jesen su se klale svinje, ukiselili smo 100 kila kupusa, spremili 200 kila krompira, napunili drveno bure turšijom, spremili vreću graha i mogao se čekati snijeg i studen, hrane je bilo za cijelu zimu a da iz kuće ne izađeš. Ove godine, od sve zimnice imam par kila graha koji upravo sad čistim i odvajam od ljuske - govori nam Draga Pavlović.

Crkavicu od mirovine, 130 eura, Draga mora pomno podijeliti i još pomnije namijeniti. I sve je dobro dok je riječ o planiranoj potrošnji, problem nastaje kod izvanrednih troškova, a najveći od njih je priprema ogrjevnog drveta za zimu. Ima Draga nešto svog šumarka, ali nema joj tko posjeći i dopremiti. Kad nekog uspije pronaći, to mora platiti. No ima i problem veći od nabavke drva koji joj ne da spavati i o kojemu svakodnevno razmišlja. Naime, od potresa na ovamo nije dobila uplatnice za struju.

- Bili su jednom, poslije potresa, neki ljudi iz Elektre, iz Rijeke, iznijeli sat za mjerenje i postavili ga na vanjski zid. Pitala sam zašto ne dobivam uplatnice, rekli su mi samo da čekam i – otišli. Ako to sve grune odjednom, piši tamo u te svoje novine da sam načisto propala, jer toliko novca neću imati. Ja zapravo jako malo trošim struje, ali vrag zna koliko sam je već potrošila. Kad platim slivne vode, komunalno, pitku vodu, kućarinu i grobarinu malo mi ostane. Trebam i promijeniti crepove, kuća mi od potresa prokišnjava, a tavan je pun lonaca i kanti, no svejedno mi kapa u sobe za jake kiše. Ni to ne znam kako ću riješiti - zabrinuta je Draga Pavlović.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti