Narodni list koji čuva ijekavicu, ćirilicu i duh prekodrinskih Srba - 120 GODINA SRPSKOG KOLA

BEOGRAD - U punoj svečanoj sali Doma Vojske Srbije, u organizaciji Saveza Srba iz regiona, u ponedjeljak 25. decembra 2023. godine održano je predavanje „120 godina Srpskog kola”.

U uvodnoj riječi, izdavač i obnovitelj sadašnjeg Srpskog kola, predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta je istakao da je prvi broj Srpskog kola izašao 1903. godine i da je ostao upamćen kao prvi narodni list u Srpstvu, koji je bio namijenjen Srbima Krajišnicima, odnosno u to vrijeme najmnogobrojnijoj društvenoj grupi – srpskim seljacima. List je izlazio do 1929. godine sa prekidom za vrijeme Prvog svjetskog rata.

– U jesen 2015. godine pokrenuo sam inicijativu za obnovu rada Srpskog kola. Prvi broj izašao je sredinom decembra 2015. godine. Lično sam nastojao da se držimo tri ključna načela vezano za obnovu Srpskog kola. Prvo, da je list namijenjen svim prekodrinskim Srbima, odnosno Srbima koji su rodom i porijeklom zapadno od Drine i Dunava, ali i ostalim Srbima u regionu.

Drugo, da izlazi na ćirilici i ijekavskom narječju, držeći se čuvene rečenice prof. dr Dragana Stanića, predsjednika naše najstarije kulturne institucije Matice srpske, „da su ekavica i ijekavica dva plućna krila srpskog jezika”. I treće načelo je da budemo nepristrasni, otvoreni i objektivni – rekao je Linta koji se potom osvrnuo i na rad Saveza Srba iz regiona.

– Strateški cilj našeg Udruženja jeste da pitanje Srba u regionu bude definisano kao jedna od najvažnijih državnih i nacionalnih pitanja naše majke Srbije. Smatramo da bi trebalo osnovati posebnu državnu instituciju za Srbe u regionu sa ozbiljnim budžetom i odgovornim ljudima i jasnim ciljem da bude instrument borbe za povratak otetih, imovinskih, stečenih, statusnih i drugih prava, kao i da bude instrument borbe za opstanak i poboljšanje našeg naroda u osam država regiona – poručio je Linta.

On je izrazio zadovoljstvo što je u posljednjih desetak godina država u velikoj mjeri pomogla srpski narod izvan Srbije, a posebno što su veze između Srbije i Republike Srpske dostigle najviši nivo.

– Treba pokrenuti suštinski dijalog sa Zagrebom i Sarajevom oko naknade štete za oduzetu i uništenu imovinu, konačno riješiti stambeno pitanje svih izbjegličkih porodica, pružiti pravnu, finansijsku i materijalnu pomoć srpskim borcima koje progoni bošnjačko i hrvatsko pravosuđe za ratne zločine – poručio je Linta.

On je zlatnu plaketu namijenjenu Milošu Vučeviću, potpredsjedniku Vlade i ministru odbrane uručio njegovom pomoćniku generalu Siniši Radoviću zaduženom za ljudske resurse.

U obrazloženju je navedeno da se plaketa dodjeljuje za izuzetan doprinos jačanju sabornosti i jedinstva srpskog naroda i za iskazanu podršku i pomoć u radu Srpskog kola.

– Miloš Vučević je bio sa nama na promociji prvog broja decembra 2015. godine u Novom Sadu. Želim da mu se zahvalim, u ime našeg Udruženja Saveza Srba iz regiona, što konstantno radi na jačanju sabornosti i jedinstva srpskog naroda, bez obzira na postojeće granice.

Primajući ovo priznanje okupljenima se u ime Miloša Vučevića, potpredsjednika Vlade Srbije i ministra odbrane obratio Siniša Radović.

– Kao oficir i general koji je prošao bivšu Jugoslaviju, a malo i region, žao mi je što srpski stradalnički narod koji ima takvu istoriju, u ovom momentu osuđen da se bori za ostvarivanje elementarnih ljudskih prava za srpski narod na Kosmetu. Nažalost, veliki svjetski moćnici misle drugačije. Zato je važno da srpski narod sačuva jedinstvo, vjeru, ljubav i zajedništvo. Samo tako će sačuvati slobodu.

Povodom jubileja Srpskog kola Savez Srba iz regiona organizovao je predavanje sa ciljem predstavljanja istorijskih okolnosti u kojima je nastao.

O ulozi i značaju lista Srpsko kolo za Srbe Krajišnike govorili su urednik SKD Prosvjeta Zagreb Čedomir Višnjić, dr Sofija Božić sa Instituta za noviju istoriju Srbije, dr Milan Micić, sekretar Matice srpske, istoričar u penziji dr Momčilo Diklić sa Instituta za evropske studije, dr Nemanja Dević sa Instituta za savremenu istoriju, profesor dr Veljko Brborić sa Filološkog fakulteta u Beogradu i urednik Srpskog kola Trifko Ćorović.

U duhu priče o istoriji srpskog naroda na podneblju na kom je nastao list Srpsko kolo, učenica gimnazije Patrijarh Pavle u Beogradu, Jana Simonović izvela je narodnu pesmu „Zasp’o Janko pod Jablanom”, kao i pjesmu posvećenu patrijarhu Pavlu.

Program je praćen prezentacijom na kojoj su bile istaknute brojne istorijske zanimljivosti, a program je vodila veoma nadahnuta Dragana Bokun, novinarka Srpskog kola.

U skopu promocije najavljeno je da je odštampana poštanska marka sa likom Save Mrkalja povodom 240 godina od njegovog rođenja i 190 godina od njegove smrti, a biće promovisana krajem januara.

Predavanju su prisustvovali brojni predsjednici i predstavnici zavičajnih, prognaničkih i boračkih udruženja.

VIŠNjIĆ: Sudbina Srpskog kola simbolično odredila sudbinu Srba u Hrvatskoj

O ulozi i značaju lista Srpsko kolo za Srbe Krajišnike govorio je glasoviti publicista Čedomir Višnjić, urednik SKD Prosvjeta Zagreb.

– Kad je prilikom pokretanja lista razmišljao o imenu Miodrag Linta je posegnuo u srce tradicije i nije mogao pogriješiti. Isto tako, nema sumnje da je redakcija zagrebačkog Srbobrana i krugom oko te redakcije predstavljala srpsku patriotsku grupu koja je označila prelazak našeg istorijskog narodnog identiteta u fazu masovnog nacionalizma i da su oni kao oruđe takvog svog rada osmislili i pokrenuli Srpsko kolo.

U prvim brojevima lista i stoji da ga određuje redakcija Srbobrana.

A o kakvoj se vrsti patriotizma i nacionalnog osjećaja radilo, najbolje govori činjenica da je jedan od inicijatora pokretača i ključnih autora u tom trenutku bio gospodin pomoćnik ministra aktivni oficir srpske vojske Milan Pribićević, vjerovatno autora uvodnika tog prvog broja lista u kome se kaže:


„Naumili smo da Srbinu rataru, težaku, bratu svome, dademo novine koje će on moći razumjeti, koje će biti pisane lako i razumljivo, narodski, tako da svaki Srbin može razumjeti ono što mu se kaže i što Srbin ratar treba da zna. A sada ćemo kazati o čemu ćemo sve pisati i čemu ćemo narod učiti. Kazivaćemo narodu koliko nas Srba ima, gdje sve živimo i u kojim zemljama. Učićemo ga zašto je Srbin i zašto treba da bude. Kazivaćemo mu ko su mu braća i blizu i daleko. Kazivaćemo o našim starim još od doba kad smo carevali, pa sve do danas.”

Naravno, ovim ne želimo ići na ruku tužiocima i sudijama iz veleizdajničke parnice koji su ih optuživali da kao strani agenti proizvode Srbe po ovim stranama. Oni su samo odgovorni za razvoj modernog nacionalnog osjećaja kod naroda koji je prve susrete sa nacionalnom idejom imao već u liku i djelu vladike Lukijana Mušickog, dvadesetih godina devetnaestog stoljeća, a sveštenstvo iz generacije Nikole Begovića naučilo je i nepismene krajiške seljanke ko su i šta su.

To je bio logičan put za identitet utemeljen u njegovoj sredini na vjerskoj distanci i za identitet naroda koji je sačuvao u svom sjećanju narodnu pjesmu poput Majke Jugovića iz kosovskog ciklusa.

Dokle je već tada stigao taj nacionalno integracijski proces u Hrvatskoj govori i sam Adam Pribićević u anegdoti iz 1925. godine. On to objavljuje u trenutku u kom se svađa sa radikalima koji manipulišu sa nacionalnim osjećajima, pa optužuju Prečane.

On priča priču iz 1905. godine, kada činovnik u Malom Gracu ide sa konjskim kolima po učiteljicu u Sisak. Ta učiteljica je slučajno njegova rođaka, a vozi ih seljak po prezimenu Momčilović. Idu po učiteljicu, voze je i prođu Petrinju, dolaze u banijska sela, a Momčilović se okreće učiteljici i kaže: „E brajo sad si u našim rukama, odavde počinje Srbija.”

Kasnije će se oni sami hvaliti mnogo čime od onoga kada su se branili u veleizdajničkoj parnici, pa će sam Adam Pribićević kao glavnu političku zaslugu i dostignuće Srpskog kola uzdizanje kulta kralja Petra.

Adam je bio ratni dopisnik Srbobrana sa balkanskih ratišta, a jedan od najsnažnijih tekstova u tom periodu je onaj koji je objavljen usred Zagreba 14. novembra 1912. godine, a u kome se kaže:

„Danas, 20. oktobra 1912. određeno je da uđe u Skoplje kralj Srbije Petar Prvi, nasljednik slavnih Nemanjića. Mi u ovom času ne možemo pravilno da shvatimo koliko je ovo veliki i slavan trenutak. I za 500 i više godina vaskrsava pred našim rođenim očima jedna sahranjena država i jedan sahranjeni narod. Kroz stotine godina rađalo se i umiralo koljeno za koljenom, pojas za pojasom. Svi su umirali u jednoj želji da dožive dan vaskrsa srpskog i da zaleprša u Dušanovom gradu srpska zastava, da ispliva iz mora topuzina Kraljevića Marka i zakliktaju srpske vile u Šar planini. Disali su tom željom, hranili se u najtežim časovima u nadi taj vaskrs i umirali, a da ga ne dočekaše. A mi, baš evo mi dočekali smo. Sahranjene države i narodi ne vaskrsavaju svaki čas.

I mi u pobožnom lancu zahvaljujemo Gospodu što je izlio na nas veliku milost svoju. Nedostojni smo čini nam se te velike sreće i zaklinjemo se dušama svojim po stotinu i hiljadu puta da ćemo nastojati da bi se pokazali dostojnima ovog velikog vremena.”

Promjene 1918. godine dovele su i do važnih promjena u listu. Milan Pribićević sa svojim oficirskim ugledom učesnika ratova, pokroviteljem dobrovoljaca, naročito američkih u čijoj je mobilizaciji sudjelovao, predstavnik srpske vojske u Zagrebu, djelovao je u okviru tada velike demokratske stranke.

Ušao je u sukob sa Radićevskim pokretom i otvoreno se oslanjao na srpsko prečansko selo. On je tvorac čuvene formule: „Onaj koji pravi hrvatsku Irsku u Jugoslaviji mora znati da pravi srpsku Irsku u Hrvatskoj”.

Braneći politiku narodnog i državnog jedinstva branio je i Srbe u Hrvatskoj i zbog njih je ulazio u oštre polemike ne samo sa političkim protivnicima, nego i sa predstavnicima hrvatske i srbijanske inteligencije.

On je sa novinarom Milanom Grčićem pokrenuo inicijativu da se širom oslobođenih krajeva, a naročito po Hrvatskoj i Slavoniji osnivaju podružnice seljačkih vijeća Srpskog kola, autonomne organizacije, prve u istoriji ovog dijela srpskog naroda, koja je stigla i do svog Prvog kongresa. Ova organizacija nastala je na raskršću politike i kulture, ali i sa neraščišćenim odnosima prema stranci. Došlo je do prvog velikog sukoba među braćom Svetozarom i Milanom, onom oko prvog mjesta na listi za izbore 1923. godine u Zagrebačkoj izbornoj jedinici. Došlo je do loma. Stranka se odrekla vijeća kao posljednje organizacije, osudila ga je kao izraz Milanove političke ambicije, što je bilo djelimično tačno i organizacija se raspala.

Tih godina krenula je jedna od rijetkih i plemenitih idealističkih epizoda srpske politike u međuratnom periodu – odlazak Milana i Adama u kolonizaciju na Kosovo.

U ovom periodu listu je, kao i mnogo čemu drugom, presudila diktatura kralja Aleksandra.

Iako je redakcija pokušavala da preživi još neko vrijeme, ime lista je bilo smetnja jugoslovenskom integralizmu. Adam je kasnije svjedočio da su oni željeli obnoviti list sa starim imenom, ali plemensko ime nije bilo dozvoljeno. List je ipak krenuo krajem 1935. godine politički i dalje na istom tragu.

Nešto kasnije osnovano je Seljačko kolo, društvo za kulturno i ekonomsko unapređenje sela.

U istoriji kulture Srba u Hrvatskoj ova organizacija sa svojim brojnim podružnicama ostala je upisana zlatnim slovima kao nacionalna i socijalna poštena. Okupila je slavne samostalce, ljude poput Adama Pribićevića i Save Selanića. Na jednoj strani je bio list sa Adamom na čelu, kog će komunisti nazivati kularsko kolo, a na drugoj samo društvo za unapređenje sela prepuno mladih komunista. Tako da ova skromna organizacija u punoj mjeri odražava istorijsko nasljeđe srpskog naroda. Adam je otišao na kongres u selo Ba, slijedeći ideale svoje generacije do samog kraja. Njegovi glasači čitaoci su otišli na drugu stranu.


Kako je završilo Seljačko kolo?

Vjeru njihovog idealizma s jedne strane i njihovog istorijskog poraza oslikava Adamov uvodnik u broj od 3. aprila 1943. godine, to je posljednji broj lista koji je izašao.

„Danas se kuje Jugoslavija.

Zašto?

Zato što se jedinstvo duhovo u svakoj družavi od kad je svijeta kuvalo na vatri zajedničkih opasnosti, pregorijevanja, patnja. Bude li kod nas pametni, budemo li mi Srbi, Hrvati i Slovenci umeli održati čvrsti unutrašnji front, pohvaliti svoje jedinstvo ovim danima iskušenja, eto poslije ovog rata ujedinjenih svi u balkanskih Slovena u velikoj Federativnoj Jugoslaviji. Onda ćemo u tijesnoj vezi sa svima susjedima manjim ili većim balkanskim narodima obrazovati veliku zajednicu jugoistočnih evropskih naroda. Budimo dakle svi mudri kovači Jugoslavije.”

Istorija kao što znate nije krenula tim putem. Kovači Jugoslavije će biti mnogi drugi.

Ovo je prilika da podsjetimo da se Adamova vječna kuća nalazi u gornjem redu starog Batajničkog groblja.

Njegov posinak Mitar ga je uspio preseliti iz Amerike, i mislim da bi se trebali potruditi i naći prikladnu priliku da se obiđe njegov grob i položi vijenac.

Sofija Božić: Hrvati nikad nisu prihvatili srpsku političku posebnost

Dr Sofija Božić sa Instituta za noviju istoriju Srbije je izrazila zadovoljstvo što je povod ovog skupa stvaralački, jer je Srpsko kolo sa početka dvadesetog vijeka bio važan list i s obzirom na brojne promijenjene okolnosti, pa i države nije isto što i Srpsko kolo iz 21. vijeka.

– Dobro je što se imenom novog lista pokušava očuvati sjećanje na nekadašnje vrijeme i sačuvati tradicija i krajiški identitet srpskog naroda.

Prvih desetak godina Srpsko kolo izlazilo je u Austrougarskoj, a posljednjih desetak godina u novoj jugoslovenskoj državi, Kraljevini SHS koja je nastala ruševinama Habzburške monarhije. Tih prvih 10 godina Srpskog kola odredilo je i posljednjih 10 godina, jer je politička formacija koja je stala iza Srpskog kola, odnosno Srpska samostalna stranka i njegov vođa Svetozar Pribićević, jedan od poznate četvoro braće Pribićević, vodila u jugoslovenskom pravcu što je i realizovano poslije Velikog rata.

Srpska samostalna stranka je imala jedinstvenu političku organizaciju sa Radikalnom strankom iz Ugarske, predstavljajući njen ogranak koji je djelovao na prostoru Hrvatske i Slavonije. Te stranke su se pocijepale, pa su Srbi iz Hrvatske imali dvije opozicione partije. Međutim, pored svih napora samostalcima nije nikako pošlo za rukom da uspostave sporazum sa hrvatskom opozicijom, jer su hrvatske stranke bile jedinstvene u stavu nepriznavanja srpske političke posebnosti.

Istorija političkog života Srba u Hrvatskoj bila je u znaku borbe za priznanje njihove nacionalne egzistencije koja je bila radikalno osporavana zbog hrvatskog državnog i istorijskog prava, što se manifestovalo kroz odnos prema srpskom imenu, jeziku i pismu, grbu i zastavi, prema srpskoj pravoslavnoj vjeri i crkvi. Nepriznavanje srpske nacionalne individualnosti ometalo je komunikaciju između dva naroda. Među Hrvatima je postojao animozitet u odnosu prema Srbima kao prema uljezima, došljacima, nezvanim gostima, koji predstavljaju remetilački izdajnički činilac hrvatske misli.


Mit o tzv. Velikoj Srbiji i ,,velikosrpskoj hegemoniji“, o Srbima kao nosiocima ,,bizantskog“ duha koji ugrožava temelje zapadne civilizacije, urezao se duboko u svijest Hrvata oblikujući njihovo javno mišljenje i stvarajući značajan negativan emocionalni naboj prema Srbima, što je bilo vidljivo u više navrata. Najzad, srpska i hrvatska omladina su riješile da stanu na kraj tim sukobljavanjima. U njihovim redovima bio je i Svetozar Pribićević, koji je već kao student postavio temelje svoje ideologije koji se može formulisati jednostavnim stavom da su Srbi i Hrvati dio istog naroda.

Svetozar Pribićević je stupio u redove Srpske samostalne stranke dr Bogdana Medakovića i iznutra je reformisao u jugoslovenskom pravcu, odnosno u pravcu potpunog prilagođavanja hrvatskim nacionalnim interesima, ma koliko to bilo u sukobu sa srpskim programom i srpskim nacionalnim interesima kako su oni do tada razumevani.

Pribićević je zauzeo visok položaj generalnog sekretara stranke gdje je počeo svoje stavove da iznosi preko Novog Srbobrana, stranačkog glasila, koji je počeo da uređuje.

Politika novog kursa je išla putem približavanja srpskih i hrvatskih političkih stranaka i na kraju je dovela do stvaranja hrvatsko-srpske koalicije, čiji je stvarni vođa bio Svetozar Pribićević i koja je bila na vlasti sve do Velikog rata. Svetozarov brat Adam je tvrdio da je politika koju su poveli samostalci bila nešto potpuno novo, dijametralno različito od politike kakva je vođena do tada. Ali, ako pogledamo malo bolje, postaje jasno da se to ,,novo jugoslovenstvo“ samo nadovezivalo na ,,ideal srpsko hrvatske sloge“ koju su zastupali ranije neki prestavnici srpske političke elite u Austrougarskoj, kao što su Jovan Subotić i Mihailo Polit-Desančić. U svakom slučaju, samostalci su željeli da umanje podozrenje Hrvata i dokažu da je i njima stalo do Hrvatske kao do domovine. Na svakom koraku je bilo vidiljivo da energično zastupaju hrvatske nacionalne iinterse.

Međutim, hrvatska strana nikada nije odustala od hrvatskog državnog prava. Tako da kada pogledamo sve ono što se dešavalo kada je počeo Veliki rat, kada je sedam hrvatskih divizija iz Zagreba krenulo na srpski front, kada je 42. Vražja divizija pod komandom generala Stjepana Sarkotića počinila stravične zločine nad civilnim stanovništvom u Srbiji, onda je jasno da se ništa nije promijenilo i da je hrvatska ideologija ostala na snazi. Zato se postavlja pitanje opravdanosti i svrsishodnosti politike kakva je vođena prije rata.

Uprkos svemu tome, 1. decembra 1918. stvorena je nova zajednička država, ali vodeći hrvatski političari i intelektualci su odmah i prije nego što je ona formirana, zauzeli separatistički stav. Poznato je da su u novembru i decembru 1918. održali šest tajnih sastanaka na kojima su razradili planove pružanja otpora jugoslovenstvu Srbiji i Srbima.

Čin stvaranja zajedničke države nije simbolički označavao kraj tenzija, već su se one nastavile. Hrvatsko pitanje je otvoreno čim je formirana jugoslovenska država i ono nikada nije silazilo sa dnevnog reda destabilizujući tu mladu kraljevinu.

Vlast je nastojala da napravi kompromis, ali hrvatska politička elita nije pokazivala spremnost da pruži šansu novoj zajedničkoj državi. Na meti njihovih napada bili su Srbi i Beograd, kao osvajači, porobljivači i hegemonisti. Srpski narod u Hrvatskoj je bio podijeljen između dvije političke struje, demokratske i radikalne. Karakteristično je da su obje stranke bile iz Srbije, što pokazuje da je postojala razvijena svijest o duhovnom jedinstvu svest o duhovnom jedinstvu sa Srbima iz Srbije. Tu svijest nije mogao da poremeti čak ni njihov vođa Svetozar Pribićević, koji je u početku zauzimao veoma visoke po pozicije u institucijama vlasti, ali sredinom dvadesetih godina, kada je Stjepan Radić priznao Vidovdanski ustav, monarhiju i dinastiju Karađorđevića i kada je dobio udio u vlasti, Pribićević se povukao u opoziciju vrlo nezadovoljan zbog toga što je država dala upravu onima koji, kako je on govorio, nikada nisu ni željeli. Pribićević je dvije godine vodio opozicionu borbu. U suštini počeo je približavati i usklađivati svoje stavove sa Stjepanom Radićem, odnosno sa HSS-om. Na kraju je stvorena seljačko-demokratska koalicija. Vlast je u predvečerje Drugog svjetskog rata, kada se nad cijelom planetom razvila strašna opasnost pokušavala da izađe u susret hrvatskim zahtjevima i osnovala državu u državi – Banovinu Hrvatsku. Međutim, to je bio samo prvi korak stvaranju NDH i stravičnom genocidu nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu.

DIKLIĆ: Kako su nestajale srpske institucije u avnojevskoj Hrvatskoj

Istoričar u penziji dr Momčilo Diklić sa Instituta za evropske studije je istakao da je ovaj skup prilika da se ukaže da je važno da se nastavi kontinuitet sadašnjeg Srpskog kola koji je iz broja u broj sve kvalitetniji i koji tretira „brojne naše rane”.

– Kraljevina Jugoslavija je za nas krajiške Srbe napravila veliki iskorak u smislu obrazovanja i odgoja. Pravljenjem škola i uvođenjem obaveznog osnovnog obrazovanja opismenili su se mnogi učitelji, sveštenici koji su se kasnije prvi našli na udaru NDH. Ustaška ideologija je odredila da se oslobodi od najpismenijih, a da srpski narod u dobroj mjeri ostane nepismen. Tako po završetku Drugog svjetskog rata, hrvatski ministar Zvonko Grkić 1949. godine izjavio da oko 330 škola ne radi. Spominje se podatak da oko 18.600 djece u periodu od prvog do petog razreda ne ide u školu, od čega najviše u Dalmaciji i nerazvijenim krajevima. Iste godine drugi ministar dr Pavle Gregorić na sjednici Centralnog komiteta kaže da u nerazvijenim krajevima ima tifusa i drugih zaraznih bolesti više nego što je imalo ranije. To je pokazatelj kakva je bila situacija i kako su živjeli krajiški Srbi u tim vremenima. Srpski narod imao je velika očekivanja od osnivanja pojedinih partizanskih institucija.

Tako je u septembru 1943. godine osnovana Srpska riječ, kasnije i SKD Prosvjeta, a 12. januara 1944. godine osniva se Srpski klub vjećnika ZAVNOH u Domu kulture u Otočcu. U proglasu je navedeno, da je osnivanje Kluba vijećnika znak pune ravnopravnosti Srba i Hrvata, i garancija da će interesi srpskog naroda u Hrvatskoj, biti zastupani pravilno. Upućen je poziv Srbima da se okupe oko linije Komunističke partije u borbi protiv Vlade kralja Petra.

Prvi kongres Srba u Hrvatskoj održan je 29. i 30. septembra 1945. godine, a na njemu je rečeno da je Srpski klub radio u teškim uslovima i pokazao izvjesne rezultate. Određen je zadatak biranja Glavnog odbora, kao rukovodstva široke političke organizacije Srba u Hrvatskoj, koji bi stajao na čelu narodno-frontovske masovne organizacije Srba u Hrvatskoj. Kongres je izabrano, kako je isticano, narodno-političko tijelo Srba u Hrvatskoj. U njegovom okrilju, formiran je Sekretarijat, Izvršni odbor i Plenum. Kongres je postao najviši organ Srba u Hrvatskoj, dok je istaknuto da Glavni odbor predstavlja masovnu frontovsku organizaciju Srba u Hrvatskoj. Srpski narod je umiren odlukama Kongresa.

Po završetku rata Vladimir Bakarić i ostali rukovodioci ne dozvoljavaju adekvatno funkcionisanje srpskih institucija i njihov razvoj shodno predviđenoj ulozi. Dolazi do potpunog zapostavljanja srpskih krajeva, što se pravda prioritetima drugih državnih obaveza. Istovremeno se od Srba traži potpuna poslušnost i izvršavanje državnih obaveza. Oni su zapravo poslužili za izvođenje svih državnih eksperimenata na njima. Shvativši odnos prema narodu kojem pripadaju, nekad najprestižniji partizani, a tad u funkciji ministara, bune se protiv takvog odnosa prema srpskim krajevima. Kako se i pored njihovih primjedbi ništa nije mijenjalo, dolaze u sukob sa prvim čovjekom hrvatske politike dr Vladimirom Bakarićem, što je eskaliralo 1950. godine kada podnose ostavku, potpredsjednik hrvatske Vlade Dušan Brkić, ministri Rade Žigić i Stanko Opačić Ćanica.

Poslije ostavki, Broz, Bakarić i ostali ih zatvaraju a zatim formalno „smjenjuju”, da ne bi priznali da postoji problem sa Srbima iz Hrvatske. Kasnije se decenijama govorilo pa i do današnjih dana, o smjeni ministara, a ne o ostavkama. Poslije ove „smjene”, srpsko nacionalno pitanje postaje tabu tema. Čelni rukovodioci Hrvatske iskoristili su društveni momenat, kada je čitavo društvo zahvatila dogmatizacija, da u potpunosti unište, tj. eliminišu svaku brigu, oblik ili metod koji je pretpostavljao vođenje brige o srpkoj nacionalnoj komponenti. U potpunosti nestaju posebne srpske institucije, kako one koje su imale političku, tako i one koje su imale kulturnu funkciju. Sve one nestaju bez javne rasprave, gotovo ilegalno.

Tako nestaje Glavni odbor, rukovodstvo široke političke organizacije Srba u Hrvatskoj, koje je izabrano na Kongresu Srba u Zagrebu 1945, s glavnim zadatakom, da vodi računa o socijalnom, ekonomskom i nacionalnom položaju Srba. Zamire i rad SKD Prosvjeta, koje je ipak imalo veliku ulogu za srpsku kulturu poslije njenog pustošenja od 1941. do 1945. g. Zapravo, SKD Prosvjeta dolazi u tešku poziciju, jer je njen rad bio zasnovan na konceptima ZAVNOH i odluka Kongresa Srba, sa naglašenom funkcijom, da vodi računa o srpskim nacionalnim posebnostima. Kao takvo, dolazi u težak položaj, jer je intencija čelnih ljudi KPH bila poslije 1950. da u potpunosti potisne nacionalnu posebnost srpskog naroda. U takvim uslovima bila je mučena raznim političkim procesima. Nestaju i njene kulturne ustanove, kojima je ona postavila temelj, tj. osnovala ih. Nestaje Muzej Srba u Hrvatskoj, Centralna biblioteka sa arhivom, Izdavačka knjižara Prosvjeta. Postepeno prestaju sa izlaženjem srpski listovi i časopisi, kao što je Srpska riječ, mjesečni časopis Prosvjeta, zatim kalendar Prosvjeta, nestaje Srpsko pjevačko društvo Obilić.

Poslije smjene navedenih rukovodilaca, Srbi ostaju bez svojih uporišta u novom režimu, tj. ljudi koji su bar donekle vodili računa o njima. Posle XXI sjednice Predsjedništvo CK SKJ izvršen je od organa vlasti atak na Prosvjetu. Da bi se umanjila žestina krtike na dio hrvatskog političkog korpusa, izmišljen je politički paritet, do tada već uhodan na ovim prostorima, pa se počelo govoriti, da u ovom društvu „organizovano djeluje srpski nacionalizam”, što je bilo opasno. Pritisak postaje nepodnošljiv, izmišljaju se optužbe, vrše se pretresi, plijeni i oduzima imovina, ljudi se sprovode na razne informativne razgovore. Tako su mnogi počeli da bježe od Prosvjete, da ne bi dobili partijski prigovor. 1972. prestaju gotovo sve aktivnosti pedesetak pododbora Prosvjete. Društvo ostaje samo s jednim zaposlenim čovjekom (dr Stanko Korać), do brisanja iz registra. Politička odluka o brisanju je donijeta rješenjem Sekretarijata za unutrašnje poslove Hrvatske 25. maja 1980. godine, uz ironično objašnjenje, da ne postoji nikakva aktivnost Društva. To je bilo bezobzirno obrazloženje, tj. provokacija Srba, kad se dobro znalo da je rad Prosvjete namjerno spriječen. Tako je poslije 36 godina svog rada, ugašena i posljednja institucija srpskog naroda u Hrvatskoj.


Onda se dešava da se pri SANU 1985. godine osniva odbor koji će proučavati istoriju i kulturu srpskog naroda u Avnojevskoj Hrvatskoj, na čelu sa predsjednikom akademikom Vasilijem Krestićem. Reakcija u Hrvatskoj je da se 1986. godine osniva odbor u Zagrebu na čelu sa akademikom Dušanom Ćalićem. Nakon toga je obnovljena Prosvjeta, ali tada je SFRJ ustavnim promjenama u ime demokratizacije dovedena do raspada. Ustavne promjene su bile takve da je raspad postao legalan i neizbježan.

Dević: Srpsko kolo je bilo i ostalo glasilo Srba integralista

Dr Nemanja Dević sa Instituta za savremenu istoriju je održao slovo o Srpskom kolu i srpskom integralizmu.

Kada su se četrdesetih godina 19. stoljeća u Italiji sreli veliki pisac Srbije, Ljuba Nenadović i najveći pjesnik Srpstva i Crne Gore, vladika Petar II Petrović Njegoš, jedan od tužnih zaključaka bio je: „Svi smo mi bez kuće, izgorjela je na Kosovu”.

Ni 180 godina kasnije situacija se ne čini kao mnogo drugačija. Da jeste, u Beogradu bismo 2013. godine slavili dva vijeka od rođenja Njegoša kao nacionalni praznik, a 2023. godine za važnu godišnjicu Srpskog kola bila bi organizovana državna nacionalna akademija. Nije slučajno da nije tako.

Svjedoci smo i savremenici realizacije plana skovanog u prestonicama imperija, da se sva srpska kultura svede na srbijansku, pa da umjesto da bude omeđena Trstom, Budimom, Temišvarom i Svetom Gorom, ona bude ugurana u granice od Badovinaca do Dimitrovgrada.

Kako se ovome oduprijeti na individualnom i nacionalnom nivou? Blistavi um i učitelj nacije, Vladeta Jerotić, svojevremeno je sugerisao tri koraka u hodu ka katarzi: samospoznaju, samopomirenje i samoobnovljenje. Pritom, prvi čin samospoznaja najteži je i ujedno najvažniji.

U našem slučaju on nas navodi da shvatimo snagu pravoslavne vjere, moć i vitalnost zavjeta i istorije, značaj ćirilovog pisma i očuvanje jezika. Upravo u tom kontekstu može se sagledati značaj Srpskog kola. Kada je osnovan 1903, dakle u vrijeme kada su Srbi u Zagrebu bili organizovani i finansijski moćni, a u tom dijelu Austrougarske brojni i istrajni u borbi za svoja politička prava, list je stajao na tvrdim pozicijama srpskog integralizma.

Pritom kad govorimo o ovim pojmovima, kako je već naglašeno, mi ne govorimo o nacionalizmu kakav danas poznajemo, dakle u današnjem obliku, već o nacionalnizmu koji je usko skončan sa antiimperijalizmom, borbom za samoopredjeljenje i kulturni preporod. List je objavljivao tekstove o srpskim velikanima iz Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, ali ujedno pratio dešavanja iz Kneževine Crne Gore, prenosio na ekavici pjesme i pripovjetke književnika iz Kraljevine Srbije.

U uvodniku prvog broja piše:

„Nismo mi siroti. Imamo mi srpske braće koja stoje iza naših leđa da nas čuvaju, da ne bi otud neko udario na nas. Mi moramo da se upoznamo, da se u jedno srpsko kolo uhvatimo, pa ćemo mi izvojevati da i srpsko ime i vjera pravoslavna budu poštovani i u ovoj državi kao što treba.”

U drugom broju je stajala i neka vrsta manifesta srpskog integralizma na početku dvadesetog vijeka.

„Mi smo Srbi svi jedno, i onaj u Banatu i onaj u Bačkoj i u Hrvatskoj, i u Bosni i u staroj Srbiji i Maćedoniji. I u Crnoj Gori i Srbiji. A da baš vidiš da smo jedno te isto, mi donosimo i dvije pjesme, jednu s Kosova polja a drugu iz Prizrena, gdje je bila prestonica cara Stevana Dušana Silnog. Čitaj, pa vidi kako i oni govore i pjevaju isto kao i mi. Iste običaje narodne imaju, krsno ime, slavu slave kao i svaki Srbin.”

Na istim pozicijama i sa istom teškom misijom i danas se nalazi Srpsko kolo, jedinstven ćirilični ijekavski list kao glasilo Srba integralista u današnjoj Republici Srbiji.

– Zato i vama, okupljeni, kolege, draga braćo i sestre, neka srdačno bude upućena molba. Pomozite u svojoj moći da Srpsko kolo opstane i u narednim godinama. Bilo je gašeno samo u vrijeme okupacija i teških nacionalnih sunovrata. Neshvaćena i poražena ideja srpskog integralizma danas se može vidjeti na grobljima rasutim od Kanade do Australije. Na njima su pokopani emigrant Kordunaš i emigrant Ličanin, Bosanac, Crnogorac i Srbijanac, razjedinjeni politički i životu, a upoznati i pomireni na istim parcelama tek nakon smrti. Suštinski to je bila posljedica nerazumijevanja da su u sudbonosnim momentima jedno i nedjeljivo. Suprotni primjeri vidjeli su se na početku 20. vijeka kada su se Srbi iz svih pokrajina pritisnuti istom nevoljom i borbom za oslobođenje i ujedinjenje uhvatili u jedno srpsko kolo. A kad se, ostavljajući po strani sve razlike, u to kolo uhvatimo, to sitno kolo do kola, ono se čuje i do Beča i do Stambola. Neka Gospod da Srpskom kolu dug vijek, mnogo otpjevanih pjesama i odigranih kola, a svim okupljenim pregaocima nove i nove mahove.

Brborić: Ijekavica u Srbiji ima dosta neprijatelja!

Dr Veljko Brborić, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu je istakao da su ćirilica i ijekavica naše identitetske kategorije, koje predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost i bez kojih bi bili „pravi invalidi”.

– Srpsko kolo je za 120 godina, sa svim nedaćama dijelilo sudbinu srpskog naroda i bilo čvrsta nit kontinuiteta i identiteta. Nije nas učilo podjelama, već nas je obavezivalo na zajedništvo i to prije nego što smo imali državno i političko zajedništvo nastalo 1918. godine i nestalo u posljednjoj deceniji prošlog vijeka. Danas je to jedini list u Srbiji koji se štampa ijekavski. Samo to je dovoljno da bude zakonski zaštićeno – rekao je Brborić.

On je izrazio nadu da će dočekati dan u kome se neće srpski narod dijeliti.

– Moj profesor Milorad Dešić, rođeni Drvarčanin, rekao je davno da su svi Srbi – prekodrinski, samo zavisi sa koje strane Drine se gleda.

Osvrnuo se i na zakonsku regulativu.

– Član 10. Ustava Republike Srbije kaže se da su u upotrebi „srpski jezik i ćirilično pismo”. Srbija i Republika Srbija su 2021. godine donijele Zakone koji možda nisu najsrećniji, ali u njima se ćirilica definiše kao „matično pismo”. Pravopis srpskog jezika kaže da srpski književni standardni jezik ima dva izgovora: ekavski i ijekavski i da je izbor između njih slobodan. Nije potrebno dokazivati da su ijekavica i ćirilica zaštitni znak Srpskog kola, ali nije mali broj onih kojima to nije milo. Takve je najbolje uputiti na Ustav i Zakon. Onaj ko ne poštuje Ustav i Zakon ne može mu se ni objasniti. Danas se u Srbiji bar trećina ministara ne potpisuje ćirilicom. Pojedini mediji sa nacionalnim frekvencijama ne koriste ćirilicu, dok ijekavicu ne poznaju. Što se tiče jezika i jezičkog jedinstva bolje bi bilo da ih nema – rekao je Brborić.

On je naglasio da je na nacionalnim katedrama Filološkog fakulteta u Beogradu radio veliki broj profesora ijekavaca (Bošković, Stevanović, Vukomanović, Peco, Ćorić, Dešić, Stakić, Milinčević, Deretić, Bandić, Ivanić…) koji su činili čast Beogradskom univerzitetu i Srpstvu.

– Taj broj je danas smanjen, ali slutim da ih više neće biti.

Za one koji ne vjeruju šta je ijekavština dala Srpstvu poručio je da pogledaju knjigu „100 najznamenitijih Srba”.

– Kome to nije dovoljno neka pogleda nastavne programe i utvrdi koliko je pisaca ijekavaca. Nameće se pitanje gdje nastaje problem kad su u pitanju mediji. Jasno je da ijekavica u Srbiji ima dosta neprijatelja i sve je manje prisutna, dok je ćirilica odavno u uzmicanju – rekao je Brborić.

Naveo je da je istorija puna primjera u kojima je bilo pokušaja da se preko izgovora i pisma srpstvo razjedini, kao i da je bilo nesmotrenih pokušaja da ostanemo bez ijekavice, što srećom nije zaživjelo.

– Težnja je bila ne samo da Drina bude granica, već da to budu pismo (ćirilica/latinica) i izgovori (ekavski i ijekavski). Srećom nije tako. U Odboru za standardizaciju srpskog jezika dominantni su ijekavci. Takođe, važno je djelovanje Interkatedarske konferencije u Tršiću koja posljednjih pet godina okuplja predstavnike sa svih srbističkih katedri što predstavlja važan kohezioni faktor. Već po pravilu se po njenom završetku veoma agresivno oglase hrvatske mediji. Sredinom 2017. godine na javnoj raspravi bio je dokument pod naslovom „Strategija razvoja kulture Republike Srbije od 2017. do 2027”. Nažalost nije usvojen, ali treba istaći da je 2019. godine potpisana Povelja o srpskom kulturnom prostoru između Republike Srbije i Republike Srpske u kojoj je naglašeno da „posebnu pažnju posvećujemo uspostavljanju sistemske brige o srpskom jeziku i ćiriličkom pismu”. Briga o jeziku i pismu spada u obrazovne, nacionalne i kulturne prioritete. Zbog toga je važno da se relevantne, naučne, stručne i državne institucije ujedine na ovom zajedničkom zadatku.

ĆOROVIĆ: Dok je Srpskog kola živjeće i svi sveti i raspeti srpski krajevi!

Trifko Ćorović, glavni i odgovorni urednik lista Srpsko kolo je istakao da nikada nije bilo lako održavati sopstveni pogled na sve srpske krajeve, saosjećati sa svojim sunarodnicima – „Srbima, svima i svuda”, i progovoriti baš onda kada je najpotrebnije, kao što to godinama radi osnivač Srpskog kola i narodni tribun našeg doba – Miodrag Linta.

– Kada smo 2015. godine osnivali Srpsko kolo znali smo da oživljavamo skoro zaboravljeni brend našeg žurnalizma koji nam je čitav jedan vijek kasnije, nametnuo istu težnju i obavezu – da sačuvamo koncept „narodnog lista”. Praveći paralelu sa Srpskim kolom od prije 120 godina trudili smo se, ne samo da čuvamo ijekavicu i ćirilicu, već da budemo pouzdan putokaz prognanim i povratničkim porodicama što je zasluga glasovitih pravnih stručnjaka Ratka Bubala i Špire Lazinice.

Ne postoji stratište srpskih žrtava o kome nismo pisali i podsjećali na svaki održani pomen, podizanje crkve ili krsta kojom se njeguje i čuva kultura sjećanja. Nismo zaboravili ni suze porodica nestalih žrtava.

Ekipa Srpskog kola
Istraživački tekstovi dr Milana Micića približili su istinu o nastanku kolonističkih naselja u Vojvodini i opisali neobične sudbine solunskih dobrovoljaca.

Posebno smo zahvalni velikom piscu Milošu Kordiću koji je svih ovih godina uz nas i koji je u više od 50 autorskih tekstova dokazao da naš izvorni jezik živi na stranicama Srpskog kola.

Kroz brojne intervjue, izvještaje, reportaže trudili smo se da njegujemo kulturu Srba Dinaraca i promovišemo brojne autore koji su objavili pisana djela nadahnuti kamenom sa koga su potekli.

Osobenost našeg lista čine i tematske ukrštenice koje godinama priprema jedan od najboljih srpskih enigmatičara Milorad Mišo Živanić.

Veliki doprinos sadržaju Srpskog kola daju zavičajna, prognanička i boračka udruženja. Njih vode pregaoci puni entuzijazma iz koga su se izrodile brojne kreativne aktivnosti koje ne bi imale toliki značaj da nisu medijski ispraćene. Upravo zahvaljujući tome Srpsko kolo se prepoznaje kao jedinstveno glasilo i najbrža prečica do zavičaja.

Puno je simbolike u činjenici da ovaj jubilej obilježavamo baš, na praznik Svetog Spiridona Čudotvorca, čije mošti vijekovima čuvaju Krf – zemlju srpskog spasa i Vaskrsnuća. Ne slave njega samo primorski gradovi i Srbi u Trstu, Petrinji ili Skradinu, već je, nimalo slučajno, među deset najvećih krsnih slava u našem narodu.

Vjerujem se da ćemo sa istim žarom nastaviti da slavimo nove jubileje – uskoro i stoti broj.

Iskreno se zahvaljujem našim prijateljima – istaknutim naučnicima, koji su svojim iscrpnim i poučnim izlaganjima ovaj događaj učinili izuzetnim.

Posebnu zahvalnost dugujem članovima našeg tima Dragani Bokun, Dragani Šipovac, Vesni Pešić, Tatjani Rađenović, Slavici Ognjanović, Željku Đekiću, Milisavu Šapiću, Draganu Bašoviću, Mili Šapiću, Milanu Gomircu.

Dok je Srpskog kola živjeće i svi sveti i raspeti srpski krajevi!


Tekst: Ekipa Srpskog kola