Najveća dragocjenost

Uspomena na suprugu – Mićo Mrkobrada | Foto: Vladimir JurišićSLAVSKO POLJE - Prije samo dva mjeseca 88-godišnji Mićo Mrkobrada iz Slavskog Polja ostao je bez supruge Milice i vjerojatno će trebati još puno vremena da tuga jenja i da se kao udovac privikne na život bez svoje družice. Iako u ovom trenutku sve što je par stekao u 63 godine zajedništva Mići malo znači i u maločemu uživa, jedna slika što visi na zidu dnevnoga boravka za njega predstavlja dragocjenost koju nizašto ne bi mijenjao. Tek bi ga se grubom silom dalo odvojiti od nje.

- Ta slika je goblen koji je meni moja Milica vezla potajno, da ne znam. Nakon što ga je jedne davne godine dovršila i dala uokviriti, darovala mi ga je na sam Dan željezničara jer je znala koliko će me time obradovati; ja sam ipak gotovo punih četrdeset godina radio na željeznici. Moje Milice više nema, ali čim ujutro ustanem pogledam u njezin goblen kao u kakvu svetu ikonu, pa mi se pričini da tom lokomotivom izvezenom raznobojnim koncem ona sada sama upravlja – kaže nam odnedavni udovac dok sa zida skida okvir povećih dimenzija, kako bismo sami bolje vidjeli i fotografirali vješti ručni rad njegove pokojne supruge. Početak Mićine životne priče obilježila je zloglasna 1941., kad je bio šestogodišnjak.

- Čim su ustaše počeli paliti naša kordunska sela i svirepo ubijati ljude, tata Nikola se pridružio partizanima a majka Kata je s nas četvero djece pobjegla na Petrovu goru. Imao sam svega šest godina, ali se dobro sjećam kako smo se ona, moja sestra, dvojica braće i ja skrivali u nekakvom gustom grmlju kraj partizanske bolnice iz koje bismo povremeno dobivali vodu i nešto hrane, tek toliko da opstanemo. Nasreću, ustaše nisu pronašli ni nas ni bolnicu. Zapamtio sam i jednu doktoricu, kasnije sam saznao da se zvala Marija Šlezinger: među grobovima i spomen-obilježjima Petrove gore je i njen, pa ga ponekad obiđem. S probojem na Biljegu i mi smo se iz zbjega vratili u Slavsko Polje, a po očevu povratku iz partizana, na našoj smo djedovini opet započeli život naše porodice iz ničega. No kad je mama poslije pet godina umrla, otac je sam preuzeo brigu o nama gradeći bolji život najbolje što je znao: vidite onaj veliki spomenik na Petrovcu, i njega je, s puno drugih ljudi ovoga kraja, gradio moj tata - prisjeća se vremešni Mrkobrada bivših desetljeća.

Kad mu je otac, u ne baš poznoj dobi, umro, Mićo se oženio pa sa svojom družicom nastavio brinuti o djedovini. Mladi se suprug zaposlio kao telegrafist na željeznici, a radno mu je mjesto bilo na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru. Nakon desetak godina predanog rada njegova će mu radna organizacija dodijeliti dvosobni stan na Trnjaskoj Savici, gdje će se paru roditi kći Katica; kaže nam da mu je to bilo možda najsretnije životno razdoblje.

Nažalost, tmurni oblaci novog rata nadvijali su se nad bezbrižnom svakodnevnicom socijalističkih republika, pa je početak sukoba Miću zatekao u Slavskom Polju, kamo je obitelj otišla za vikend. Budući da povratak u glavni grad Hrvatske više nije bio moguć, on i Milica opet ostaju na njegovoj djedovini.

- Naša je Katica ostala u Zagrebu, bila je sutkinja u Palači pravde. Kad smo s Olujom i mi, poput tolikih drugih, natjerani u neizvjesnost progonstva u Srbiji, dobila je otkaz s neslužbenim obrazloženjem da kao Srpkinja ne može suditi Hrvatima; jedna njezina kolegica hrvatske nacionalnosti bila se zbog toga pobunila predsjedniku suda, ali je ubrzo i njoj uručena radna knjižica – govori nam Mićo s natruhom razumljive gorčine u glasu.

- Nekako smo se dočepali Požarevca i tamošnjeg prihvatnog centra. Domaći, čast izuzecima, uglavnom nisu bili ljubazni. Poprijeko su nas gledali zamjerajući nam što nismo ostali ratovati u Hrvatskoj. Ali smještaj je bio besplatan, a za hranu smo zarađivali okopavajući polja kukuruza. Nije nam se takav život baš svidio, pa smo se nakon dvije godine vratili u Slavsko Polje – kaže Mrkobrada. Nastavlja kako da su Milka i on opet morali započinjati ispočetka, jer je slavskopoljska kuća, kao i sve oko nje, bila temeljito opljačkana. A kad su otišli do Zagreba i svog stana na Savici, u njemu su zatekli neke druge ljude.

- Imao sam rješenje iz 1970-ih, sve jasno crno na bijelo, da mi je dodijeljeno stanarsko pravo, pa sam se odmah otišao požaliti nadležnom ministarstvu u kojem su mi objasnili da mi je stan oduzet i dodijeljen drugima te da na njega više ne mogu računati. O tome, naravno, nisam dobio nikakvo rješenje, ali i dan-danas imam ovo da mi je dodijeljen. Nekad bilo, sad se spominjalo, to valjda tako ide - objašnjava nam Mićo, koji je sve donedavno relativno dobro živio sa svojim Milicom i s njihove dvije podjednake mirovine, od po četiri stotine eura.

Otkako supruge više nema teško preživljava sa samo jednom mirovinom, a još se teže snalazi s planiranjem izdataka i plaćanjem računa, baš kao i nabavkom i pripremom hrane. Tu je i cijeli niz drugih manjih i većih, svakodnevnih ili povremenih poslova koje je Milica vješto, revno i predano obavljala, a on ih gotovo nije ni primjećivao.

- Teško se snalazim u samostalnom vođenju domaćinstva, ali valjda će se malo po malo i to nekako srediti. Nije mi lako što odjednom moram sam kuhati, a još mi je veći problem što ću skuhati. Nekad mi treba i po cijeli dan da smislim što ću sutra pripremiti za ručak. Pa onda to pranje suđa, veša... tko zna kad ću i hoću li uopće steći vještinu koju je Milica imala! Bili smo zajedno zasadili bašču. Supruga je još bila živa kad smo pobrali ovogodišnji urod i spremili zimnicu, no ne znam kako ću taj vrt, koji mi toliko znači sad kad su primanja prepolovljena, dogodine sam obraditi da iz njega izvučem ponešto povrća. Oko kuće je i desetak stabala različitih voćaka o kojima sam sam vodio brigu, pa pekao rakiju što za putnike-namjernike, a što za samoga sebe. Tako da bi najbolje bilo da nas dvojica sada nazdravimo kušanjem te moje "medicine" - zaključio je tužni udovac naš susret ponešto vedrijim tonovima.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti