Prvomajski praznici u zavičaju

Čim okopne snjegovi i počne zeleniti priroda budi se čežnja da se posjeti zavičaj. Svako, ima zavičaj osim slučajno rođenih na nekom mjestu. Zavičaj može biti selo, zaseok, majur, salaš, grad, palanka ili megapolis. Zavičaj je dio identiteta čovjekove ličnosti. Usko je povezan sa ljudskim življenjem, sjećanjem i pamćenjem. To više, što se u zavičaju živi ili ima sahranjene srodnike. Zbog toga su neki zavičaji poznati širom svijeta.

Moji prvomajski praznici započeli su u Zagrebu gdje je po četvrti put u nedjelju 30. aprila organizovana Velika narodna skupština Srpskog narodnog vijeća. Na ovaj način Velika skupština, nastavlja tradiciju Srpskih narodno-crkvenih sabora koji su se održavali od XVIII do XX vijeka i na području Hrvatske, na kojima je potvrđivana kulturna i vjerska autonomija Srba u sklopu tadašnje Ugarske i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Na Skupštinu sam doputovao autobusom koji je prevozio delegate iz Zadra, Benkovca, Obrovca i Gračaca. Toga dana u dvorani „Lisinski“ bilo je oko 1.500 delegata iz raznih mjesta Hrvatske. Bila je to prilika da se najprije vide, a onda i čuju čemu se mogu nadati u budućnosti. Izgovorene riječi od strane predsjednika SNV Milorada Pupovca, a onda i od predsjednika Vlade Hrvatske Andreja Plenkovića i premijerke Vlade Srbije Ane Brnabić vraćaju nadu da još postoji prostor da se učini kvalitetan iskorak i normalizuju odnosi između Srbije i Hrvatske. Ovo bi bio i preduslov boljeg i kvalitetnijeg života za preostale Srbe koji sada u žive Hrvatskoj. Udio Srba u stanovništvu Hrvatske pao je u poslednjih deset godina sa 4,36 odsto na 3,2 odsto, pokazali su rezultati popisa 2021.godine. Pad broja Srba u Hrvatskoj još je dramatičniji ako se uzme u obzir ukupan pad broja stanovnika te zemlje. Srbi sa prostora današnje Republike Hrvatske su veoma važan dio srpskog bića na Balkanu koji je prošao kroz velika stradanja u prošlom vijeku. Ne smije se dozvoliti da taj narod nestane već moraju svi da ulože energiju i sredstva da bi Srbi u Hrvatskoj najprije opstali i konačno ostvarili prava koja im pripadaju.


U delegaciji Srbije sa premijerkom bio je i ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Tomislav Žigmanov, koji je pozitivno ocijenio novi val normalizacije odnosa dviju zemalja, dok je Milorad Pupovac još jednom naglasio nužnost saradnje srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Na kraju su se svi članovi SNV saglasili sa Deklaracijom, na čemu će se raditi u narednim godinama sa osnovnim ciljem da se unaprijedi život Srba u Hrvatskoj.
Na povratku autobusom preko Karlovca zaustavili smo se na ručku u Hotelu Mirjana & Rastoke kod Slunja. Uz dobru ličku hranu i ljubazno osoblje hotela u prekrasnom krajoliku sve je podsjećalo na neka prošla dobra vremena. Na rastanku u Gračacu zahvalio sam se organizatoru ovog putovanja Veselku Ćakiću i poželio da se opet sastanemo na slijedećoj skupštini za pet godina. Ova želja biće ostvarena samo pod uslovom da usvojena Deklaracija ne ostane mrtvo slovo na papiru, što je nažalost do sada bio čest slučaj.

U manastiru Dragoviću i Koljanima

Praznik 1. maj bio je i prilika da se posjeti stari manastir Dragović i selo Koljane napušteno u vrijeme izgradnje hidroelektrane Peruća na rijeci Cetini. Brana je građena u vremenu od 1958. do 1960, da bi u građanskom ratu 90-ih bila oštećena. Sagrađena je na suženom dijelu kanjona između sela Satrić i Gornji Biletić, na oko 25 km od izvora. Zbog izgradnje brane nastala je umjetna akumulacija vode koja čini jezero Peruća sa oko 20 km² površine. Prilikom izgradnje brane na tom zemljištu država je izvršila nacionalizaciju i seljacima iz mjesta: Vrlika, Gornjak, Koljane, Kosore, Ježević, Laktac, Dabar, Vučipolje, Zasiok, Gornji Biletić, Rumin, Hrvace, Satrić, Potravlje, Maljkovo, Otišić i Maovice oduzeta zemlja bez naknade za izgubljenu vrijednost. Na mjestu gdje je sada jezero većina stanovništva se premjestila na viša područja planine Svilaje, Dinare i Debelog brda, ali zbog toga i dosta se stanovnika iselilo iz tog kraja. Područje koje je poplavljeno bilo je bogato šumom, vinogradima, oranicama i livadama, a rijeka je u tom dijelu sliva imala živopisan uticaj na krajolik uz više slapova i jezerca te brojne mlinove. Dio toga mogao se vidjeti i vrijeme posljednjeg rata i to stara lokacija manastira, mostovi, temelji napuštenih kuća i čak i grobovi koji nisu izmješteni.


Pod vodom našao se i manastir Dragović sa crkvom Rođenja Presvete Bogorodice. Prema tradiciji podignut je 1395. godine. Ima pravougaon naos, polukružnu apsidu i zvonik na preslicu. Zbog zlosrećne sudbine dva puta je mijenjao lokaciju, uslijed čega su stradala pokretna materijalna dobra. Manastirska riznica sadrži dobre primjerke ikonopisa iz XVII vijeka, bogoslužbene predmete, odežde, rukopisne i štampane knjige. I za vrijeme građanskog rata 1991-1995. doživio je sudbinu da dva puta bude provaljen. U manastiru sada žive dvojica monaha, koji su rodom iz Plavna i Žagrovića kod Knina. Tu je i vjerni pas čuvar koji njuhom osjeća da li u portu ulaze vjerni ili neko ko želi da napakosti. Uređena manastirska bašta kao i crkva sa parohijskim domom govore o domaćinskom odnosu onih koje ovdje sada obituju. Nažalost rekoše sada je posjetilaca malo, ali ih dođe mnogo više u ljetnjim mjesecima.


U susjednom selu Koljani posjetili smo zaseok Miljkovići koji bi uz malo više pažnje i brige mogao postati etno - naselje. Stare kamene kuće sa urušenim krovovima od kamenih ploča nijemi su svjedoci nekog prošlog vremena. Proplanci prema Dinari služili su za ispašu stoci, a plodne njive uz Cetinu pružale su sigurnost od gladi i neimaštine. Kada je stigla brana stao je život i krenule su seobe uglavnom Srba, koji su tu vjekovima živjeli. Bojan Miljković sa tugom i sjetom obilazi kuću u kojoj je rođen njegov otac Jovan koji sada živi u Staroj Pazovi. Od rijetkih povratnika uglavnom iz Sinja i Splita još jednom se uvjerio u ono što je bezbroj puta slušao od svog oca i drugih koji su bili prisiljeni da se isele. Saznajemo od Ilije Milkovića koji uglavnom ovdje sa suprugom provodi veći dio godine da povremeno navrati neki raniji stanovnik, obiđe ognjište uz obećanje da će ga obnoviti, a onda nestane i više se ne vraća. Nažalost, neke su kuće poslužile kao kamenolom odakle se uzima obrađen kamen i odvozi na neku drugu lokaciju. Koliko je samo truda i ljubavi bilo uloženo u svaki taj oklesani kamen koji sada mijenja mjesto boravka. Gdje su sada zaštitari da spriječe ovu devastaciju i zaštite nečiju trudom stečenu imovinu? Sve vrijeme muči me jedna misao, iako su Srbi morali da odu, da li osjećaju neku odgovornost ili grižu savjesti prema svojim precima da obnove ono što je njihovo. Ovdje ne moraju ostati da žive, ali mogu provesti ugodan odmor u vlastitoj kući. Ukoliko to ne učini ova naša generacija onda će plan one rigidne hrvatske politike da Srbi nestanu biti ostvaren. Mogu li riječi izgovorene na Skupštini u Zagrebu i usvojena Deklaracija biti putokaz da se promijeni svijest i kod Srba i Hrvata i dade šansa nekom novom suživotu. Sada su to uglavnom prazni prostori idealno lovište na divlje životinje.

Na Kninskoj tvrđavi i gradu Kninu

Da su to prazni prostori može se svako uvjeriti ko posjeti neka ranija sela u Kninskoj krajini, a ni Knin nije više ono što je bio. Posjeta Tvrđavi vraća uspomene na dvije decenije koje sam proveo radeći u Muzeju Kninske krajine. Tu su sada neki novi sadržaji, ali i drugi ljudi koji ignorišu ono što je učinjeno u vrijeme kada se Tvrđava obnavljala da bi dobila sadašnji izgled. Ovdje su održavani ljetni festivali, organizovane likovne izložbe i čak su i ratne godine demantovale onu latinsku izreku „kod topovi govore muze šute“. U samom gradu poslije progona Srba u „Oluji“ 1995. godine, došlo je do smjene stanovništva.

U ljetnim mjesecima kada se vraćaju oni koji su ovdje ranije boravili život iznova počinje da pulsira. Zaista mora se priznati da raniji gradonačelnik Knina a sada župan Šibensko-kninski Marko Jelić poziva Srbe da se vrate, jer samo zajedno kao nekada mogao bi da počne neki novi suživot. Ostaje pitanje koliko je to više moguće kada su i mnogi Hrvati u potrazi za boljim životom napustili ovo područje. Ima li nade da neki uspješni privrednici rodom iz ovog kraja ulože svoja sredstva u neke nove pogone, jer bez toga nema ni održivog povratka. Sve su ovo pitanja koja ostaju bez odgovora, a odgovor bi mogao biti i usvojeni dokument na Skupštini u Zagrebu. SDSS je koalicioni partner HDZ koji sada u Hrvatskoj čine vlast, a tu je i saborska zastupnica rodom iz Knina Anja Šimpraga. Srbi iz Knina bili su prisutni na održanoj Skupštini Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu i od njih bi sada trebala poteći inicijativa za dogovorom sa svima onima koji nude neka rješenja i vide svijetliju budućnost njihovog opstanka i života na ovim prostorima.

Uz tok rijeke Butižnice do Strmice

Sa Kninske tvrđave dolinom rijeke Butižnice uputili smo se u pravcu Strmice, gdje se nalazi i granični prijelaz sa Bosnom i Hercegovinom. Nekada plodne njive oko Butižnice sada su obrasle u korov i šipražje. U centru Golubića novo naselje izgrađeno poslije „Oluje“ za doseljene Hrvate iz Bosne. Većina kuća već je sada prazna jer novi vlasnici napustiše ih u potrazi za boljim životom. Golubić, oaza u Kninskoj krajini sada tavori ni na nebu ni na zemlji, čekajući neka nova sretnija vremena. Potvrda za ovo je i željeznička pruga na relaciji Knin – Bihać – Zagreb sa kojom vozovi više ne saobraćaju. Ali sada je na sceni neka nova politika koja vidi samo granice, a za koju je sam život manje bitan. Da su zime kao nekada ostala bi Hrvatska i bez ličke pruge jedine koja sada povezuje unutrašnjost sa morem.

U Strmici se svake godine u julu održava manifestacija „Sijelo Tromeđe“. Tu je ideju početkom 70-ih godina razvio kninski novinar Rade Matijaš, čije se grob od 2016. sada nalazi ispred crkve Svetog Jovana Krstitelja. Ova crkva podignuta je sredinom 16. vijeka što govori od kada Srbi naseliše Strmicu i Kninsku krajinu. Zbog skromnih dimenzija bila je pretjesna da primi sve one koji su je posjećivali pa je odmah ispod nje podignuta nova crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Gradnja ove crkve započeta je 1889. a završena 1913. godine. Za vreme Prvog svjetskog rata crkva je ostala bez zvona, sve do 1932. i dolaska novog paroha strmičkog Momčila Đujića.


Za Strmicu je karektaristično da je tu bio i kralj Petar Prvi Karađorđević, odnosno Petar Mrkonjić kako se tada nazivao, i boravio u kući popa Nikole Plavšića o čemu i danas svjedoči natpis na kamenoj ploči. Bilo je to u vrijeme ustanka „Nevesinjske puške“ 1875. godine koja se proširila i na teritoriju Dalmacije. Imaju li sadašnji stanovnici snage i volje da kuću obnove i pretvore u spomen muzej na uspomenu na neka prošla vremena. U blizini je bila spomen česma i bista engleske dobrotvorke Mis Adeline Irbi, koju je podiglo Srpsko kulturno društvo „Zora“, zahvaljujući mještaninu Nikoli Cerovcu. Danas biste više nema kao ni gotovo svih spomenika koje je podiglo ovo društvo i mnogih drugih sa vjekovnom tradicijom.

Uz gornji tok Zrmanje do mjesta Prljevo i Pribudić

Ispod planine Poštak i Misija izvire jedna od najljepših rijeka Zrmanja. Njezino je korito usječeno u velebitski krš. U gornjem toku ima brojne slapove i snažne brzace. Kod mjesta Palanka napušta Liku i oko planine Kom skreće prema Obrovcu gdje se ulijeva u Novigradsko more. Nekada je ovo bila prava oaza puna života i raznih sadržaja. Bogatstvo spomeničke baštine svjedoči da je kraj bio naseljen još od praistorije. Danas su vidljivi ostaci srednjovjekovnih gradina Zvonigrada i Rakovnika. Nažalost, u akciji „Oluja“ većina stanovnika napustila je ovu plodnu dolinu. Iza akcije hrvatske vojske i policije ostale su ruševine mnogih kuća, ali i dosta poginulih mještana. Zrmanja još vida rane koje su vidljive na svakom koraku. Posebno je tužno u centru Kasar gdje se nalazila osnovna škola, pošta, matični ured i više objekata Poljoprivredne zadruge „Vrelo“. Samo su rijetki povratnici uspjeli da obnove kuće ali su njive ostale neobrađene obrasle u gusto šiblje i raslinje.


Od Kasara put vodi do planinskih sela Prljevo i Pribudić. Za vrijeme zimskih mjeseci oborinske vode gotovo unište put, a oni zaduženi za održavanje ne izvršavaju svoju obavezu. Samo oni sa terenskim vozilima mogu da se kreću i to su uglavnom lovci jer je ovo područje proglašeno za lovište. Mogu li se i povratnici u ova dva sela nadati da će obećanja sa održane Skupštine SNV stići i do ovih mjesta i riješiti ih problema koji im zagorčavaju život.

I konačno, poslije prvomajskih praznika došlo je vrijeme za povratak. Ostavljamo zavičaj obučen u proljetno ruho i brata novinara - penzionera Simu Budimira da čuva kućno ognjište i posadi povrće u bašti koje neće biti lako sačuvati od divljih zvjeri, koje vješto koriste situaciju u kojoj se ovaj kraj nalazi.



Milojko Budimir
Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske