Ma kakva vražja Dalmacija

GRAČAC - Stanovnici podno sjevernih obronaka Velebita odvajkada sebe smatraju Ličanima. Ponosni iz generacije u generaciju na svoje vukove i medvjede, snježne nanose za oštrih zima, sir škripavac i ovčetinu u kupusu te druge stare životne navade u tom dijelu Hrvatske, od kraja sukoba 1990-ih, dulje od četvrt stoljeća, muku muče s administrativnom odlukom kojom su strpani među – Dalmatince.

Premda se svu silu činovnika i dužnosnika državnog aparata uporno upozoravalo da je granica Like i Dalmacije određena sedlima i prevojima pri vrhovima mitske planine, taj geografski fakt nije nimalo uvažavan prilikom postavljanja administrativnih i županijskih granica nove državne tvorevine; štoviše, Ličanima i Ličankama svih uzrasta na raznovrsne se načine poručivalo da je sasvim normalno osjećati se 'po dalmatinski', pa makar za života nikad ne "potoćali" noge u moru i kruh u maslinovu ulju, bacili mrežu, izvukli vršu ili bili depresivni za južine.

- Poslije rata smo pripojeni Zadarskoj županiji, dakle Dalmaciji, iako smo oduvijek vezani uz Gospić i Liku - kaže Nebojša Rađenović, donačelnik Gračaca iz redova srpske nacionalne manjine.

- Gotovo svi stanovnici sjeverne strane Velebita smatraju se Ličanima i nezadovoljni su što smo pripojeni Zadarskoj županiji, čije vlasti nimalo ne uvažavaju ovdašnje probleme. Lika je naprosto drugi teren, to su drugačiji ljudi, običaji i kultura, kao što su drugačije naša povijest i naša klima. Čini mi se da je to bila naprasna politička odluka koju malotko razumije. Još se i može shvatiti da jednoj dalmatinskoj županiji pripadnu stanovnici južnih velebitskih obronaka, oni koji žive uz more i koji se stoljećima smatraju Podgorcima, ali smo mi ovdje, u surovom gračačkom kršu, daleko od Dalmacije i Dalmatinaca: nit' se sami takvima osjećamo, nit' nas oni kao svoje prihvaćaju – govori Rađenović.

Da bi zorno potvrdio ne samo svoja razmišljanja, vodi nas u obilazak ovog klimatski hladnog, prekovelebitskog dijela Hrvatske, u kojem se na gotovo svakom koraku uočavaju goleme električne vjetrenjače, postavljene ponegdje uz sam rub ceste. Zastajemo u Velikoj Popini kod porodice Lukić, 72-godišnje Nade i 75-godišnjeg Nikole.

- Ma kakva vražja Dalmacija, ovo je oduvijek Lika. Ali s obzirom na to kako se danas živi u ovim napuštenim i zapuštenim selima, čini mi se da više nikamo ne pripadamo - otvoreno će Nada.

Lukići žive sami. Kći Nikolina i unučice Ana i Maja su u Beogradu. Zaslužili su oboje mirovinu, pa tim ne baš obilatim primanjima nekako uspijevaju podmiriti životne troškove, unatoč sve žešćoj inflaciji i poskupljenjima. Nešto drugo ih puno više muči, a to je najbolja ilustracija za to koliko državne i županijske vlasti brinu o ovim zapostavljenim krajevima i ljudima.

- Naše su nevolje započele prije petnaestak godina, s izgradnjom ovih elektrovjetrenjača; sada ih je samo pored našeg sela 17, a stvaraju takav konstantni i jezivi huk da se više ne da normalno živjeti. Jedva uspijevamo razgovarati, a TV moramo pojačati do maksimuma želimo li čuti kakvu vijest. Žalili smo se na sve strane, pa su nam nakraju stručnjaci Ministarstva zdravstva priznali da je buka stvarno velika. I savjetovali da zatvorimo prozore. To nas je toliko šokiralo da smo pomislili kako je krajnja namjera otjerati nas iz naših kuća i ovoga kraja - ogorčena je Nada.

- Prema svemu sudeći, te su vjetrenjače postavljene na divlje, bez potrebnih papira. Kad se s time započelo, netko se žalio pa je gradnja obustavljena, ali samo na dvije godine. Jednu su htjeli postaviti ni 50 metara zračne linije od nas, ali se nakon telefonskog razgovora moje supruge s gazdom koji nije htio ni čuti za to da nam isplati neku naknadu za otežavanje života od toga odustalo – domeće Nikola.

Život Lukićima i ostalim "ličkim Dalmatincima" ne otežavaju samo elektrovjetrenjače. Tu su divlje svinje te ostala zvjerad koja danonoćno vreba na usjeve, među njima i čuveni lički krumpir.

- Ovdje su ljudi primorani živjeti od poljoprivrede, no to je jako teško radi rascjepkanosti zemljišta, pa mnogi iseljavaju. Budući da Općina Gračac nije napravila plan raspolaganja zemljištem, brojnim parcelama sada vladaju kojekakvi tajkuni. Nekada je samo u Velikoj Popini bilo više od hiljadu ljudi, danas ih je tek četrdesetak, uglavnom starijih; ne smeta samo njima huk elektrovjetrenjača, taj je zlokobni zvuk već otjerao ptice i pčele iz ovoga kraja – zaključuje gračački donačelnik.

Pored svih svojih ljepota i dobrota, Lika je od davnina poznata po brojnim izvorima pitke vode, ali u ovom njezinu dijelu bunari nerijetko presušuju za nesmiljene ljetne žege, o čemu smo u Novostima opširno pisali nedavno. No kad je Rađenović zatražio od lokalnih vlasti da se domaćinstvima tijekom takvih uvjeta voda doprema cisternama, odgovoreno mu je kako većina njih ima OPG-ove, pa se trebaju sami snaći. Da ipak sve ne bi bilo tako naopako, prvi je čovjek Gračaca na zamolbu aktualnog donačelnika jednom odobrio dostavu vode trima domaćinstvima, ali samo po šezdeset litara!

Zadovoljstvo ljudima gračačkih sela donekle pričinjava tek SNV-ov projekt "Od vrata do vrata": njegovi korisnici otprije tri godine tako više ne moraju plaćati preskupi prijevoz ako u nekom od administrativnih središta moraju obaviti kakav uobičajeni posao ili zadovoljiti koju neophodnu potrebu – posjetiti liječnika ili banku, otići u trgovinu ili poštu, platiti režije ili izvaditi dokumente.

- Da nije tog projekta, stvarno ne znam što bih. Kakve sam sve muke prolazila prije, od usklađivanja ionako rijetkih ili nikakvih autobusnih veza do plaćanja golemih iznosa taksistima. Sad je sve lakše, bar po tom pitanju: naš vozač dođe ovamo kad se dogovorimo, odveze nas do Gračaca, Gospića ili Zadra, pa nas lijepo vrati kući čim obavimo što smo morali – završava Nada, možda i s nadom da će takvih pozitivnijih projekata biti i u drugim životnim segmentima. U Lici ili Dalmaciji, manje je važno.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti