Sekina borba protiv zvjeradi

Kad nam je Đorđe Pajić, djelatnik podružnice Crvenog križa u Gvozdu, predložio da zajedno posjetimo sjeverozapadni dio Korduna radi reportaže o životima ljudi u tom zabačenom i rijetko naseljenom dijelu Hrvatske, rado smo pristali. Nažalost, naš se vodič u dogovoreno vrijeme nije pojavio na dogovorenom mjestu, pa smo ga kontaktirali telefonom da vidimo što ga je spriječilo: njegova šefica Slavica Zagorac nije mu dopustila da 'voda novinare' po kordunaškim pustopoljinama. Zaintrigirani, otišli smo do njezina ureda, no premda na vratima piše da joj radno vrijeme počinje u 8:00 (a mi pristojno kucamo o njih 45 minuta poslije te ure), od gospođe nije bilo traga ni glasa. Pričekali smo još pola sata na sigurnoj udaljenosti, pa – kako se nitko pojavio nije – nazvali smo je znatno kasnije istoga dana. I tek tada, pošto smo se uredno predstavili, čuli smo revnosni šefičin glas.

- Trenutno nemamo vremena za reportaže, a ako ga nađemo, svakako ćemo vam javiti – otpravila nas je s nepodnošljivom lakoćom, pa je jasnu poruku podcrtala naglim spuštanjem slušalice, čim smo zaustili molbu da nas sasluša. Začudio nas je odgovor Slavice Zagorac pa smo nazvali Katarinu Zorić, glasnogovornicu Hrvatskog Crvenog Križa.

- Iznenađuje me da ste dobili takav odgovor, to svakako nije primjerena razina komunikacije. Stvar ćemo provjeriti, ako je potrebno poduzet ćemo mjere i o tome vas obavijestiti - rekla nam je Zorić. Odlučili smo se stoga sami uputiti neasfaltiranim cestama, oronulim stazama i zabačenim puteljcima tog dijela Korduna, pa tridesetak kilometara dalje od Gvozda nabasali na 84-godišnju Seku Maslić u opustjelom selu Stipanu.

- Uđite slobodno u kuću, ovdje nema one boleštine od korone: dok je nama bijelog luka, kiselog kupusa i slanine, ne trebaju nam nikakve injekcije i cjepiva – dočekala nas je ljubazno mudra žena na ulazu u drveni kućerak, možda i triput stariji od nje.

- Nego, reci ti meni kako si me uopće pronašao u ovoj pustopoljini – nastavila je konverzaciju naša domaćica, a kad smo joj objasnili kojim je slučajem pronađosmo, uzvratila nam je spremno svojom životnom storijom.

- Moj muž Branko umro je u proljeće 1995. i od tada ti ja, moj sinko, samujem i na jedvite jade ovdje prepinjem. U Stipan sam došla nakon udaje 1957. i tu smo dobili kćer Jadranku, koja sada živi u Srbiji sa svojom porodicom. Sve nam je nekako išlo dok je Branko bio živ, no taman ga pokopasmo kad se na nas stušti ona vražja Oluja: cijelo se selo tada od silnog straha dalo u bježaniju, pa tako i nas dvije – sažima Seka prijelomne trenutke svog života.

Nakon desetak dana potucanja s kolonom, mati i kći završile su po prvi put u drugoj zemlji, u vojvođanskom selu Kula. Nije se u nepoznatoj sredini bilo lako snaći, no srećom je Jadranka baš toga ljeta završila trgovačku školu u Karlovcu, pa se u Vojvodini uspjela zaposliti, ne doduše u struci, nego u lokalnoj gostionici. Iznajmile su stan kod jedne žene, no kako kćerina plaća nije bila dovoljna za najamninu, Seka je za nadnicu morala okopavati tuđe njive i vrtove. Tako su prohujale četiri godine. Jadranka se u međuvremenu udala i ostala živjeti u Srbiji, a Seku je na povratak u Stipan natjerala nostalgija, premda je do proljeća 2000. sa svih strana pomno razmatrala i pretresala tu svoju želju.



- Kad sam stala pred kuću, kao da se nebo na mene sručilo: sve uništeno, pokradeno i popljačkano, bez vrata i prozora, zaraslo u draču i korov. Molila sam i kumila za barem nekakvu obnovu, kucala na mnoga vrata u Vrginmostu, ali ništa, nikakve vajde od toga. Sve što sam dobila od države ova su ulazna vrata, koja su se s vremenom toliko rasklimala da se jedva mogu zatvoriti. I to vam je, sinko moj, sva moja obnova: nitko mi ništa pomogao nije, sve sam krčila i sređivala potpuno sama, samo mi je moja Jadranka par puta dolazila pomoći - objašnjava nam Seka.


Naviknuta na teški težački rad, po povratku je odmah posijala njivu kukuruza i zasadila baštu, a onda na dug uzela svinju, pa je s vremenom imanje podignula do mjere da ima osnovno za sebe. Nažalost, danas više ne može raditi, kako zbog godina i oštećene kralježnice, tako i zbog zvjeradi koje učas unište njezinu muku. Prije par godina veprovi su izorali tek dozrelo kukuruzište, svinjac se uslijed starosti i dotrajalosti urušio sam od sebe, a osam od deset kokošiju lisica je podavila u jednom danu, uključujući i pijevca. Bila je to kap koja je prelila čašu, pa je Seka digla ruke od svega i prepustila se životarenju s osamsto kuna socijalne pomoći mjesečno. Od te crkavice, kaže, valja prvo platiti struju, komunalnu naknadu za slivne vode i vodu iz seoskog vodovoda. A onda s onim što preostane sve ostalo.

- Od nikoga ništa nisam dobila. Dođe ovamo u selo jednom u osam dana Đorđe iz Crvenog križa: kod njega možemo naručiti što nam treba, ali sve to, jasno, moramo platiti. Kako da taj Crveni križ nema u svojim magazama par pašteta, malo soli i šećera ili litru-dvije ulja za nas siromašne? Ne mare oni za nas, moj sinko, iako je dobro što nam barem donesu ono što naručimo i sami plaćamo. A ako i to prestane, načisto sam propala - žali nam se.

Radi svoje bolne kralješnice koja je svako malo prikuje za krevet Seka ne ide doktoru, jer bi je prijevoz do Gvozda i nazad stajao najmanje 150 kuna, točno onoliko koliko joj mjesečno preostane za hranu kad poplaća režije. Njezina je bašta iz istog razloga sve manja i manja.

- Ima još nešto što me muči: danas nas je u cijelom selu tek četvero i svi stariji i bolesniji jedno od drugoga, a nekad je ovdje bilo čeljadi i djece da ti srce zaigra. Sad ostade samo jad i tuga, a ionako malo tko za nas znade i pravo mari – zaključuje pesimistično naša sugovornica.

Kad odlazimo od ljudi koje smo posjetili, obično još danima u glavi vrtimo slike njihova jada i razmišljamo o teškim, neželjenim sudbinama koje su ih snašle. No dok smo napuštali Stipan i vremešnu Seku glavom su nam prolazile tek riječi šefice najbliže ispostave Crvenog križa Hrvatske: "Ma nemamo mi vremena za tamo neke reportaže!"