Kraljevstvo za konje

KUKUNJEVAC - Prava je rijetkost u današnjim, sve pustijim selima naići na domaće životinje u znatnijem broju. Ne tako davno, od obrađivanja zemlje i uzgoja stoke živjele su generacije. Među takvima je i Miloš Dražić, danas umirovljenik na pragu osmog desetljeća života, pa i ne čudi što je nesretnih devedesetih, kada je naprasno dobio otkaz na poslu, odlučio obnoviti obiteljsko imanje u Kukunjevcu kraj Lipika i posvetiti se ovčarstvu.

Zahvaljujući neumornom radu i trudu oko svog ovčjeg stada, Miloš je na noge osovio i u samostalan život poslao dvojicu uspješnih sinova. Sada, kada bi poput većine umirovljenika trebao smanjivati radne aktivnosti, odlučio se za novi izazov, pa je svoju štalu prije dva mjeseca dodatno obogatio: u njoj su svoj prostor našle tri gravidne kobile-posavke, ali i jedno ždrijebe. Kaže da je tako sebi ispunio davnu želju, odnosno da mu je nova briga o novim grlima dobra za srce i dušu.

- Moj je otac još potkraj sedamdesetih prošlog vijeka prestao uzgajati konje i, evo, sad ja s time opet započeh. To je valjda ta davna ljubav koja me vraća u djetinjstvo. Pedeset je godina trebalo da se naše štale popune različitim životinjskim vrstama, a nekad je to ovdje bilo uobičajeno – govori nam, nastavljajući odmah tumačiti odakle mu takva ljubav prema konjima i kakve ga emocije uz te plemenite životinje vežu.


- Sve ima svoj korijen, a povezanost konja i čovjeka odvajkada je poznata. Sam sam ih zavolio još u djetinjstvu kao tople, iskrene i čiste životinje. Doživljavam ih kao posebna bića, pa sam svojim kobilama nadjenuo imena Vranka, Lenka i Ćana, a ždrijebe je Cvjetko jer ima bijeli cvijet na čelu. Eh, nekoć su djeca davala imena konjima, bila im je to posebna čast i velika odgovornost – kaže Miloš.

- Kad ih vidim u svojoj štali i dvorištu, navru mi slike dječaštva za kojeg sam po ovim našim livadama, brdima i dolovima čuvao ovce i krave jašući na konju. Nikad poslije ljepših jutara; ta sloboda i danas me ponese, čim osjetim toplinu i razigranost ovih kobila. A ovo naše ždrijebe, Cvjetko, posebna je radost: kad se pojavim na štalskim vratima, on skače od radosti, samo da me pozdravi. Stižem li na imanje autom, izdaleka prepoznaju zvuk i njištanjem daju do znanja da čuju kako dolazim – nabraja nam Dražić. Kolikogod bile predivne i veličanstvene životinje, konji i briga o njima zasigurno iziskuju nemala novčana izdvajanja. Kako se s time snalazi, pitamo našeg domaćina.

- Nekada su konji bili životna potreba, jer su služili ljudima kao radne životinje, ponajprije za vuču. Meni su danas tek ljubav, hobi radi čistog užitka. Ali iskreno, skupo me taj hobi stoji: platio sam ih 41 tisuću kuna, a to je pola auta. No da su tražili i više, ja bih dao, pa makar netko mislio da sam skrenuo s pameti. Skupo je ovo, al' je neprocjenjiv užitak i potpuno ispunjenje. Nasreću, supruga me u svemu podržava – kaže nam iskreno.

- Još mi je sve novo i svježe, al' sam presretan. Iako nismo skroz ušli u rutinu, kao netko tko je odrastao s konjima lako se prisjetim što treba činiti. A i konji su pametne životinje, znaju odmah što i kamo treba. Kad kažem 'ot', oni će nalijevo, čuju li 'bista', skrenut će udesno; 'curik' im je komanda za unazad, a 'umij' znak da se pomaknu. To su sve stare narodne naredbe, povici koji i dalje žive među konjogojcima - objašnjava Miloš. Briga o konjima nije najjednostavniji posao na svijetu, pogotovo za one koji nisu navikli na naporni fizički rad kakav je na selu svakodnevnica.

- Ima tu posla. Iako su konji čiste životinje, neće baš piti vodu jedna za drugom. Al' ja sam dosta vesela duha i pun života, pa mi ništa nije teško. I ovce sam imao namjeru prodati, no sad nemam srca to učiniti. Štoviše, planiram proširiti ovo konjsko krdo. Evo, svakog časa čekamo da se jedna od kobila oždrijebi – odgovara nam. Priznaje da je pomalo razočaran time kako mladi danas poimaju život i kako se odnose prema poslu i obavezama.

- Još uvijek držim 35 ovaca i obrađujem dvadeset hektara zemlje. A neki mlađi neće raditi, svi bi radije živjeli od nekakve socijale ili uključivanja u neke programe. Tu na selu moraš 365 dana u godini od jutra do mraka biti na nogama, hraniti stoku, čistiti je, paziti... nema ti ni bolovanja ni godišnjeg. Al' ja sam tek na početku, imam planova napretek. Želio bih, recimo, oživjeti stare običaje: da nabavim fijaker, prođem njime kroz Kukunjevac, pa krenem prema Pakracu. Nekad su ovim krajem odzvanjali praporci, a danas su konji mlađima pravo čudo i atrakcija. Tako su im i fijakeri zanimljivi kad organiziraju svadbu: kod nas je običaj da se svatovska povorka s konjima okiti ćilimima i peškirima. Morao bih si svakako nabaviti sedlo, jer se u ovim godinama ipak bez njega ne usuđujem jahati. A uz konje i svatove, jasno, idu i pjesme, one koje razgaljuju dušu. Pogotovu kad se vranci spomenu, pa svima navru uspomene na neka bolja vremena, možda i ona kada je ovo selo imalo dvije škole i kad se svatovalo svake nedjelje. Sada je pusto, a mi stariji od sedamdeset najmlađi smo ovdje – vraća se Dražić na turobniju sadašnjost.

- Razgovarali smo s vladikom Jovanom da kad prođe ovo zlo oko korone, čim se vratimo normalnom životu, dolazimo za crkvenih blagdana i narodnih zborova pred naše hramove fijakerima, baš onako kako se nekad radilo. Bit će mi pravo zadovoljstvo pokazati stari duh našeg sela svojim unucima – govori nam Miloš, zaključujući susret još jednom slikovitom pričom o svojim najvećim ljubavima.

- Kad mi unučad dođe iz Zagreba, naše im dvorište bude k'o pravo životinjsko carstvo, otvori im jednu drugačiju stranu života, sliku različitu od one kako inače žive. Vide tu prizore koje mogu naći samo u knjigama, a volio bih da i njima u sjećanju ostane veseli Cvjetko, ova radost s Vrankom, Lenkom i Ćanom. Bile bi to uspomene pune topline i bezbrižnosti, ali i brige za životinje i za ljude oko sebe. Pa da se, poput mene, imaju čemu lijepom i veselom vratiti poslije pedeset godina tko zna kakvog života.