Savo Štrbac: Vukovići

Tri brata Vukovića – Slavko, Milutin i Ranko, krajem šezdesetih godina iz rodnog Kostića u opštini Kneževo (bivši Skender Vakuf), u potrazi za boljim životom, doseliše se u plodnu Slavoniju. Sa Slavkom je došla supruga Božica i sin Mire. Nastaniše se u selu Mašići u opštini Nova Gradiška, gdje im se uskoro rodi i sin Zoran (1970). Slavkova braća Milutin i Ranko se naseliše u susjedno selo Medari. Milutin se tu i oženio sa Cvijetom sa kojom izrodi tri kćerke: Mirjanu (1976), Radmilu (1978) i Draganu (1987). Ranko se takođe oženio. Anđelija mu je rodila dvoje djece: Gorana (1985) i Gordanu (1987).

Onda je došao rat. Novouspostavljena hrvatska vlast počela je da proganja Srbe u srpskom selu Mašići. Tako Slavkova porodica polovinom avgusta devedeset prve bježi iz Mašića i odlazi u stari zavičaj u Kneževo. U Zapadnu Slavoniju se ponovo vraćaju u junu devedeset druge i nastanjuju u Okučanima, koji su postali centar srpske oblasti Zapadna Slavonija. Selo Mašići ostalo je van granica Srpske Krajine.

I u Medarima je već u junu devedeset prve uspostavljena nova hrvatska vlast. Milutin je ostao u selu, a porodicu je uputio na srpsku stranu. Ranko je sa svojom porodicom napustio Medare odmah po uspostavljanju hrvatske vlasti. Šestog oktobra devedeset prve Srbi su se vratili u zapandi dio Medara u kojem su se nalazile kuće Vukovića, pa su se nakon toga u selo vratili i Milutinova supruga i djeca, te Ranko sa svojom porodicom. Druga polovina sela ostala je i dalje na hrvatskoj strani.

Muški članovi porodice Vukovića bili su angažovani u vojsci i miliciji Krajine. Milutinove starije kćerke, Mirjaia i Radmila, poslije završene osnovne škole, odlaze da uče srednju školu u Bosansku Gradišku.

Sve u svemu, Vukovići su ratne godine proveli u za te prilike, normalnom životu. Tako je bilo do prvog maja devedeset pete kada je hrvatska vojska i policija izvela “vojno-redarstvenu akciju” na srpsku Zapadnu Slavoniju. Ta akcija, nazvana “Bljesak”, zavila je u tamu mnogobrojnu porodicu Vukovića.

Podatke o porodici Vuković ispričao mi je tridesettrogodišnji Mire, stariji sin Slavka Vukovića, u prostorijama “Veritasa”, krajem marta devedeset sedme. Došao je iz Dubrava kod Gradiške, gdje sada živi sa roditeljima, suprugom i dvoje djece, da pogleda dokumentaciju koju je hrvatska strana dostavila srpskoj o stradalim Srbima iz Zapadne Slavonije u akciji “Bljesak”.

Na spisku identifikovanih-poginulih našao je imena strica Ranka, strine Anđelije i njihove djece Gorana i Gordane, te strica Milutina. Svi su pokopani na mjesnom groblju u Okučanima. Među protokolima o poginulim a neidentifikovanima, na osnovu fotografije, prepoznao je brata Zorana. Strinu Cvijetu i njenu osmogodišnju kćerku Draganu nije našao ni na spisku identifikovanih, ni među protokolima neidentifikovanih.

Susret sa fotografijom mrtvog brata, bez obzira što je već ranije čuo da je poginuo, bio je bolan. Suze nad slikom značile su i kraj nadanjima da je Zoran možda ipak živ.

Iz Mirovih usta, nakon podužeg ćutanja, potekla je bujica. Toga dana, priča, prvoga maja, bio je na položaju u Gornjim Rogoljima. Pošto veza sa pretpostavljenom komandom nije funkcionisala, tragajući za instrukcijama, bio je u Okučanima, pa u Staroj Gradišci. Mjenjao se i položaj njegove jedinice, pa su se na kraju počeli povlačiti prema rijeci Savi. Njega je nešto vuklo ponovo u Okučane.

Nailazi na grupu krajiških milicionara, pristiglih u Okučane od sela Paklenica, nakon žestokog sukoba sa ustašama. Pričaju o gubicima. Imali su poginulih, ranjenih i zarobljenih. Doznaje da je sa njima bio i njegov brat Zoran i da je teško ranjen. A ranjenici su, čuje, odvezeni u Dom zdravlja u Okučanima. Žuri da pronađe brata.

- Na vratima Doma zdravlja nailazim na medicinsku sestru Radmilu koja mi govori da u tom domu nema ni mrtvih ni ranjenh i da ranjenike odvoze preko Save u Gradišku. Ispred stanice milicije vidim Zoranova kola, uzimam ih i krećem prema Gradišci. Tada je moglo biti oko 22 časa. Sa mnom je i moj šurjak. Jurim maksimalnom brzinom, prestižem kolonu raznih vozila. Po koloni civila se puca sa svih strana. Čuje se i artiljerijska i puščana paljba i zvuk aviona. Pada i kiša. Mrtvih na sve strane: na traktorima, u vozipima, na cesti i pored ceste. Žurim, ne toliko iz straha za vlastiti život, koliko zbog brige za ranjenog brata. Nadam se da ću ga zateći živa i da mu mogu pomoći. Zaustavljam se tek pred gradiškom bolnicom. Sestra na prijavnici govori mi da među pristiglim ranjenicima nema Zorana Vukovića. Ne vjerujem joj i ulazim među ranjenike. Nema Zorana. Ulazim u mrtvačnicu. Zagledam mrtve. Šestoro ih je. Ni među njima nije Zoran. Čujem da su neki ranjenici prebačeni za Banja Luku. Sjedam u kola i jurim prema tom gradu. Nema ga u prijavnoj evidenciji. Nema ga ni među ranjenicima. Nema ga ni među mrtvima. Neko govori da su teški ranjenici prebačeni u Beograd na Vojnomedicinsku akademiju. Zovem rođake u Beogradu. Provjeravaju i javljaju da ga ni tamo nema.

Mire zastaje. Riječi osušile suze. Pali cigaretu, pa, zagledan u fotografiju mrtvog brata, nastavlja:

- Neizvjesnost o sudbini moga Zorana trajala je do Đurđevdana. Tada mi je jedan mladić iz Gornjeg Rajića ispričao da je Zoran vjerovatno poginuo prilikom upada u ustašku zasjedu i da je vojnim sanitetom mrtav dovezen u Dom zdravlja u Okučane. Nekoliko dana kasnije pronašao sam i vozača sanitetskih kola po prezimenu Švraka, koji mi je ispričao da je do Doma zdravlja u Okučanima dovezao pet-šest ranjenika i jednog poginulog. Opis tog poginulog odgovarao je mom bratu Zoranu. Bez obzira na takve priče, potajno sam se nadao da je Zoran preživio i da se nalazi u nekoj bolnici ili u zatvoru. Na moju veliku žalost ova fotografija pokazuje da mi je nada bila uzaludna.

Zatim je, gledajući u spisak identifikovanih poginulih u akciji “Bljesak”, nastavio kazivanje tragične istorije porodice Vukovića:

- Polovinom juna devedeset pete, poslije njihova izlaska iz zatvora, susreo sam se sa Neđom Kneževićem i Buincem, čijeg imena se sada ne mogu da sjetim (obojica su iz Medara i bili su zarobljeni). Oni su mi ispričali priču, koju su čuli u zatvoru od Jovana iz Medara (po puštanju iz zatvora vratio se u Medare), o stradanju mojih stričeva i njihovih porodica. Ustaše su, po toj priči, drugoga maja preživjele civile, među kojima je bio i Jovan, tjerale pješice za Novu Gradišku. Prolazeći kroz Medare, Jovan je u jarku pored puta ispred kuće Vukovića vidio tijelo strine Anđelije i male Gordane. Gordana je bila zaklana, a strini Anđeliji je jedna noga bila odsječena. Tijela strica Ranka i malog Gorana ležala su nasred njihova dvorišta. Tijelo strica Milutina ležalo je na kapiji njegovog dvorišta, a u njemu je vidio i tijelo žene i djeteta. Po tom zaključujem da su to bila tijela strine Cvijete i njene kćerke Dragane. Nije mi samo jasno zašto njihovih imena nema na hrvatskom spisku identifikovanih sa ostalim Vukovićima. Nisam ih vidio ni na fotografijama u protokolima. Jovan je pričao da je, prolazeći kroz Medare, vidio i dosta drugih leševa. Koliko je meni poznato u Medarima je toga crnog maja devedeset pete ubijeno 36 mještana.

Kćerke strica Milutina, Radmila i Mirjana u vrijeme “Bljeska” stanovale su u Gradišci, gdje su pohađale srednju školu. Samo dan prije posjetile su ih majka Cvijeta i sestrica Dragana. Eh, da su ostale barem još jedan dan, možda bi danas bile žive. Mirjana i Radmila i danas kao siročići žive u selu Liskovcu kod Gradiške.

Mire (Bože, pomislih, koliko ovo ime odudara od događaja o kojem razgovaramo) je potpisao zapisnik o identifikaciji brata Zorana. U tom zapisniku je naveo da Zoranove posmrtne ostatke želi da prenese u Republiku Srpsku. Isto to želi da učini i sa tijelima stričeva i njihovih porodica. Sahraniće ih u porodičnu grobnicu i podići će im nadgrobni spomenik. Tako će istovremeno moći da ih posjećuje i pali im svijeće.

A onda mu se ote duboki uzdah i sjetnim glasom, na granici plača, prozbori:

- Eh, da sam ga makar mrtva izvezao iz Okučana, a mogao sam da mi je medicinska sestra Radmila istinu rekla.

U izvještaju Odsjeka za politička i humanitarna pitanja UNCRO-a od 27. septembra 1995. godine pod nazivom “Kretanje stanovništva u selima okučanske regije”, zapisano je: Medari januar/95; Srba 241, Hrvata 18; juli/95: Srba 17, Hrvata 15; septembar/95: Srba 17, Hrvata 50.

Beograd 21. aprila, 1997.