In memoriam: Mile Dakić

BEOGRAD - Istoričar, pisac i krajiški političar Mile Dakić umro je juče u kovid bolnici u Batajnici, od posledica KOVID-19, preneo je predsednik Pokreta za preokret Janko Veselinović. Mile Dakić (Utinja, 9. maj 1931) je bio dugogodišnji direktor memorijalnog centra Petrova Gora, a od 1997. godine bio je predsednik Udruženja za pomoć izbeglicama i prognanicima iz Hrvatske.

Bio je profesor u Кarlovcu, upravnik Narodnog sveučilišta i direktor Memorijalnog parka Petrova Gora, a od 1974. do 1987. godine bio je predsednik Skupštine Opštine Vojnić.

Кasnije je postao predsednik Jugoslovenske samostalne demokratske stranke u Hrvatskoj, zatim potpredsednik Srpskog nacionalnog vijeća SAO Кrajine 1990/1991. Osnivač je radio-stanice Glas Petrove Gore 1973. godine, zatim srpske RTV Petrova Gora 1991. godine.

Od 1992. do 1995. godine bio je predsjednik komisije Republike Srpske Кrajine za ratne i zločine genocid.

U Srbiji je objavio više knjiga sa tematikom istorije srpskog naroda u Hrvatskoj, zbirku pripovedaka, i više desetina rasprava u časopisima i zbornicima. Za knjige „Krajina kroz vjekove“ i „Bol u prsima“ primio je priznanja Akademije Ivo Andrić.

Od njega se oprostio i dugogodišnji prijatelj Nikola Kobac:

"I gdje baš danas, i što baš danas?

Čitam, sad, u sumrak, na dan Hristova rođenja da je ovaj svjet napustio MILE DAKIĆ, da ga je sa sobom odvela opaka bolest... Znam da je ostavio započete i nezavršene priče, sve svoje nade, želje... one koje je volio i koji su njega voljeli. Završi ih tamo gdje pravedniji upravljaju životima našim, dragi moj Mile.

Otišao je Mile put boljeg svijeta, otišao je čovjek, prijatelj, drug, zemljak, drag sagovornik iz drage porodice, partijski drug, pisac, istoričar, direktor... ostao je njegov glas i njegove knjige.
Petrova gora je danas zaječala, zaplakala je Majka pravoslavna, otvorio se grobak na Kordunu... one blage riječi pune sjete koje su nas dočekivale na ulazu u Ratnu bolnicu Petrova gora.
Pred pet/šest dana smo se dopisivali dogovarali gdje se sresti, kada se vidjeti, što još treba uraditi da bi mi bili mi... ostaše želje, puste želje!

Dragi Mile, ne znam gdje će te sahraniti, kada će te sahraniti, jedino znam da je ovaj dan završava tužnim Božićem. Ne znam ni gdje će moj, ni mnogi naši grobovi biti, sudbina je to Krajiška.
Ma gdje bio, budi na nebesima sa anđelima, savjetuj one koji zabašu, pomogni onima koji ne znaju...

NEKA TI JE LAKA ZEMLJA, POČIVAJ U MIRU SVOJH ŽELJA I NEDOSANJANIH SNOVA....

Ti Miro i ti Dragana budite jake, Mile vam to poručuje, poslušajte me!"