Janko Veselinović: Golubić može postati jedan od turističkih centara u zadarskom zaleđu

Janko Veselinović iz Golubića kod Obrovca redovni je profesor na Univerzitetu u Novom Sadu, na predmetima „Privredno pravo“ na Agroekonomiji i „Pravo u turizmu“ na PMF-u. Autor je knjige „Golubić obrovački, kroz vjekove i danas“, koautor monografije „Mlinovi na rijeci Krupi“, ali i većeg broja naučnih radova koji za temu imaju Golubić i obrovački kraj. Nedavno je s kolegom Zoranom Njegovanom objavio rad „Obrovačke kafane“, kao deo projekta monografije „Kafane u obrovačkom kraju“.

Dugi niz godina bio je predsjednik „Saveta za izbjegla, prognana i raseljena lica Vlade Vojvodine“ koja je pružila značajnu podršku kako povratnicima, tako i ljudima koji su odlučili da ostanu u Srbiji. Dugogodišnji je politički aktivist, a kao narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije bio je prvi predsjednik parlamentarne grupe prijateljstva s Hrvatskim saborom, dok je s druge strane grupu vodio Neven Mimica. Vodio je prvu delegaciju Narodne skupštine Republike Srbije u posjeti Hrvatskom saboru, a tada su bili primljeni kod predsjednika Ive Josipovića i u Vladi Hrvatske. To je ujedno bila među prvim stranim delegacijama koju je primio Ivo Josipović, nakon izbora. Veselinović u razgovoru za "P-portal" govori o svojoj povezanosti s rodnim krajem, daje nam usporedbu Golubića u vrijeme Jugoslavije i danas te govori o sadašnjoj perspektivi tog kraja.

Budući da ste se pišući o Golubiću intenzivno bavili ovim podnebljem, možete li napraviti usporedbu Golubića prije rata 90-ih, odnosno u vrijeme Jugoslavije i sada?

U knjizi sam to pokušao da napravim. U nekoliko rečenica pokušaću i u odgovoru na vaše pitanje. Prvo, Golubić je pre ratnih dešavanja imao blizu 600 stanovnika, danas ih je nešto manje od 100. Radila je škola, dve prodavnice, danas ne rade. Bilo je puno mladih, danas ih je jako malo. Ljudi su se bavili stočarstvom i radili su u obrovačkim preduzećima. Danas je, na sreću u Golubiću 10-tak dece i kuće su u 90% slučajeva obnovljene, a ljudi se osim stočarstva sve više okreću turizmu. Škola je obnovljena, iako deca idu u školu u Žegar i Obrovac, ali ona služi za sve veći broj društvenih aktivnosti. Moglo bi se reći da je Golubić, uz sve poteškoće, primer uspešnog oporavka jedne povratničke sredine. Naravno uz brojne probleme, pre svega malog broja radno aktivnog stanovništva. Napominjem da je selo uz ljude koji u njemu žive, ipak druga kuća za sve one koji su iz njega otišli, i to naročito tokom leta kada dođe puno mladih, druge generacije ljudi koji su proterani iz Golubića 1995. godine.

U Srbiji ste redovni univerzitetski profesor te ste aktivan član zajednice, ali redovno dolazite u Golubić, što Vas sve motivira na dolazak?

Tri su razloga. Ljubav prema rodnom kraju i prirodne lepote tog dela Bukovice. To je mesto uz kanjon Krupe, Krnjeze, uz manastir Krupu, ali i u blizini tri mora: Novigradskog, Karinskog, Jadranskog i uz reku Zrmanju jedno od najlepših područja u Hrvatskoj. Osim toga, to je i kraj burne i bogate istorije i svaki korak je spomen na neki period. Drugi razlog je želja da pomognem u oživljavanju tog kraja i tu odlično sarađujem sa ljudima iz Grada Obrovca, ali i sa svim ljudima kojima je cilj valorizacija turističkih i drugih potencijala tog područja. Treći razlog je mogućnost da se za vreme boravka u Golubiću i u tom delu Bukovice „resetujem“ od svakodnevnog gradskog života i napora koji sa sobom nosi posao kojim se bavim.

Postoji li mogućnost da se vratite u Golubić za stalno?

Ma ja sam u Golubiću za stalno i danju i noću. Nekada realnim prisustvom, a nekada u mislima. Malo se bavim i seoskim turizmom na „kućnom ognjištu“ u Golubiću, uz angažovanje lokalnog stanovništva, jer nisam stalno prisutan, pa sam i delom poslom vezan za Golubić. To mi predstavlja zadovoljstvo i sve me više veže za Golubić. Gotovo celo leto sam u Golubiću, pa se to vreme boravka sve više produžava. Na kraju će ispasti da sam sasvim domaći. Ali znate šta, dešava se da u Golubiću doručkujem, a u Novom Sadu ručam. Nije to više neka razdaljina. Od skora ima, istina, za sada sezonska, avionska linija Beograd – Zadar.

Pokrenuli ste i neke projekte u Golubiću, možete li reći nešto više o njima?

Naučni skupu „Srpsko – hrvatski odnosi“ koji se krajem augusta održava 12. put u Golubiću, postao je institucija. Izdato je 12 monografija radova, sa preko 100 autora. Obrađene su kako teme o srpsko – hrvatskim odnosima, tako i o ekonomskim, političkim, demografskim perspektivama ovog dela Bukovice. Međunarodni skup prate i filmski programi, izložbe, radionice, letnje škole za studente i izložbe domaćih proizvoda. To je i mesto susretanja srpskih i hrvatskih političara i predstavnika manjinskih zajednica. Kroz monografiju „Mlinovi na rijeci Krupi“ pokušao sam da oživim ideju o turističkoj valorizaciji mlinova, ali i celokupnog turističkog potencijala tog kraja. Uz dobru saradnju sa Gradom Obrovcem, Srpskim narodnim vijećem i Savjetom za nacionalne manjine sve te aktivnosti daju primer i drugima da krenu sličnim putem. Kroz ove aktivnosti rodila se i ideja da Golubić bude mesto formiranja „Muzeja koze“ i na tome sada radimo. U Golubiću deluje Udruga za povijest, suradnju i pomirenje čiji su članovi univerzitetski profesori i koja osim organizacije ovih međunrodnih skupova pomaže ove ideje. Zahvaljujem se Gradu Obrovcu koji je prepoznao ove napore i prošle godine za dan grada Obrovca sam nagrađen nagradom Grada Obrovca za razvoj međunacionalnih odnosa i kulture, što me je posebno obradovalo.

Što vidite kao najveće probleme s kojima se stanovnici Golubića susreću, a što vidite kao njihovu perspektivu?