Dragan Pjevač: Vrijeme je da mržnja prestane

BEOGRAD - Advokat Dragan Pjevač je dugo godina aktivan u radu nevladinih organizacija koje se bave sudbinom nestalih i ubijenih. U dva mandata bio je predsjednik Koordinacija srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije, gdje je sada predsjednik Upravnog odbora. Od 2006. godine član je Upravnog odbora Udruženja porodica nestalih lica Suza.

Njegov životni put predodredila je porodična tragedija. Naime, u zločinačkoj akciji hrvatske vojske poznate pod nazivom Medački džep hrvatska vojska je 9. septembra 1993. godine napala zaštićeno područje UN u selima Divoselo, Čitluk, Počitelj. Po navodima svjedoka i vještaka u sudskom postupku starice su bile paljene u kućama, klane u podrumima, a žrtve ubijane na najsvirepije moguće načine. Indikativno je da ranjenih na srpskoj strani u ovoj akciji nije bilo. Draganovu majku Boju, brat Nikola je pronašao nakon 18 dana. Preko grudi je bila izrešetana rafalom, od udaraca tupim predmetom nedostajalo joj je pola glave, a na desnoj ruci nedostajala su tri prsta…

Bili ste prisutni na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju pod čijom komandom je u Divoselu, Čitluku i Počitelju likvidirano 36 civila, uglavnom staraca među kojima je bila i vaša majka. Da li ste uoči samog procesa vjerovali u pravdu?

– Nikada neću zaboraviti 30. maj 2008. godine kada sam sa braćom i sestrama prisustvovao izricanju presude u Zagrebu. I sada slušam riječi sudije – prvooptuženi Rahim Ademi oslobađa se krivice, a drugooptuženi Mirko Norac kažnjava se za nesprječavanje zločina na 7 godina zatvora. Gledao sam Norca sa dva metra udaljenosti – u njegovom pogledu samo prezir za nas porodicu žrtve, ni traga suosjećanja ili kajanja. Gledao sam ubicu, koji je u oktobru 1991. godine u Gospiću vodio akciju likvidacije desetine srpskih civila (po optužnici 50), i koji je, za primjer drugima sam ubio jednu ženu (50 g.) pucnjem u glavu. Na suđenju u Rijeci u martu 2003. godine za ove zločine Norac je osuđen na 12 godina zatvora. U zatvoru je završio fakultet, oženio se, sagradio kuću. Postao počasni građanin u 8 opština u Hrvatskoj. U septembru prošle godine, na godišnjoj proslavi „uspješne” akcije Medački džep, uz prisustvo ministra odbrane Damira Krstičevića, kad je pozdravljen prisutni Mirko Norac svi su ustali i prolomio se gromoglasni aplauz… APLAUZ ZA ZLOČIN!

Kakva je uloga Koordinacije udruženja srpskih udruženja porodica nestalih sa prostora bivše Jugoslavije?

– Srpska koordinacija je krovna organizacija, koja okuplja preko 60 udruženja porodica nestalih i ubijenih lica. Predsjednik Koordinacije je dr. Duško Čelić, profesor građanskog prava na fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Prema popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta na prostoru bivše Jugoslavije još se vodi kao nestalo 10.261 lice. Broj nestalih lica srpske nacionalnosti koji se vodi u evidencijama Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije je 2.545, i to: 1.715 u Republici Hrvatskoj, 260 u Bosni i Hercegovini i 540 na AP Kosovu i Metohiji. Republika Srpska potražuje preko 1.650 nestalih lica.

Prošle godine ste imali zajednički sastanak sa predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović. Da li je bilo ikakvog pomaka?

– Godinu dana nakon tog sastanka ništa se nije promijenilo. Poslije akcija poznatih pod nazivima Bljesak i Oluja hrvatska vojska je ubila više od 1.200 srpskih civila i više od 300 uglavnom zarobljenih vojnika i većinu sahranila u registrovane grobnice pod oznakama NN lica. Ekshumacija ovih lica započela je 2001. godine pod nadzorom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Do 2002. ekshumirane su 483 žrtve (Knin 301, Gračac 155, Korenica 27). Nakon toga Hrvatska je do današnjeg dana vršila „dozirane” ekshumacije u prosjeku manje od pedeset. Na sastanku sa predsjednicom Hrvatske smo posebno naglasili da je još najmanje sedamdeset srpskih žrtava neekshumirano u registrovanim grobnicama, o čemu je sama Hrvatska dala podatke. Pokazalo se nakon nešto više od godinu dana od spomenutog sastanka da Hrvatska ne želi ozbiljno rješavati pitanje nestalih lica (jer nije ekshumirala srpske žrtve u registrovanim grobnicama), a pri tom su hrvatskim zvaničnicima puna usta kuknjave za nestalim licima. Hrvatska potražuje skoro hiljadu nestalih lica hrvatske nacionalnosti i gromoglasno traži otvaranje arhiva koji se navodno nalaze u Srbiji i koji kriju podatke o nestalima. Pričom o otvaranju arhiva, ako tih podataka u arhivima uopšte ima, službena Hrvatska skreće pažnju sa pitanja ekshumacija i identifikacija Srba u Hrvatskoj.

Da li je moguće teretiti Hrvatsku i pokrenuti pitanje ratne štete?

– Pravo na ratne štete ostvario je mali broj onih koji su imali sudske presude o kažnjavanju ubica, a to su rijetki slučajevi. Tako npr. od preko 1.200 civila ubijenih u Oluji postoji samo jedna presuda. Porodice žrtava koje su potražile makar malo pravde i pokrenule sudski spor za naknadu štete odbijene su i doživljavale su dodatne traume sa visokim sudskim troškovima. Sramno je da vam ubiju dijete, pa vam traže da to i platite. Spomenuću slučaj Nevenke Dobrić, majke Siniše Dobrića koji je ubijen u avgustu 1995. u koloni na Baniji i koja je, kad je zatražila pravdu na sudu izgubila spor i dobila rješenje iz Hrvatske da mora platiti 3.500 evra sudskih troškova. To je problem koji države moraju riješiti.

Stiče se utisak da region do danas nije pronašao pravi balast za sve žrtve.

– Nažalost region danas po pitanju pravde i saosjećanja za žrtve je dalje nego što je bio prije 10–15 godina. Niko u Hagu nije odgovarao za zločine i etničko čišćenje počinjeno nad Srbima u Hrvatskoj. Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču 2011. godine uvela je selektivnu pravdu u haško sudovanje i razotkrio ga kao politički sud. Prvostepenom presudom Haškog tribunala, obrazloženo je na 1.300 stranica, potkrepljenoj sa izjavama preko 200 svjedoka, hrvatski generali Gotovina i Markač su jednoglasno osuđeni na 23 odnosno 18 godina zatvora, zbog sudjelovanja u Udruženom zločinačkom poduhvatu, ubijanju i protjerivanju srpskog stanovništva sa prostora Hrvatske. Sudskom akrobacijom i voljom predsjednika drugostepenog vijeća Merona, odlukom 3:2 u novembru 2011. godine, Gotovina i Markač su oslobođeni bilo kakve odgovornosti. Komandna odgovornost po kojoj su Srbi osuđeni na preko 1.000 godina zatvora, a sedmorica Srba osuđena na doživotnu robiju odjednom nije vrijedila u slučaju njih dvojice. Haška sramota u ovom predmetu, kao i kontraverzne oslobađajuće presude Haradinaju i Oriću, duboko su pokopala povjerenje srpskih žrtava u međunarodnu pravdu i gotovo onemogućila suočenje sa prošlošću na ovim prostorima.

Kakav je odnos sa porodicama žrtava drugih naroda?

– Mnogi na ovim prostorima žive od širenja mržnje i straha i ne žele da rat prestane. Najgore u svemu prolaze oni koji su izbjegli ili su protjerani i koji su željeli da se vrate u svoj rodni kraj. Govorim prije svega o preko 400.000 Srba iz Hrvatske i preko 200.000 Srba sa Kosova i Metohije. Hrvatska je zemlja koja je, najviše u Evropi od Drugog svjetskog rata smanjila broj svojih nacionalnih manjina sa 22% na 7%. Dugo godina poslije rata, pa i danas Crkva i mnoge institucije vlasti u Hrvatskoj, činile su sve da se narodi ne pomire i da se Srbi ne vrate. Ratni zločinci u Hrvatskoj, oni koji su osuđeni, a i mnogi koji to nisu, a građani znaju ko su, imaju privilegovan status u društvu – jer su se borili „za našu stvar”. Najsvježiji primjer Daria Kordića, koji je 2001. u Hagu osuđen na 25 godina zatvora zbog likvidacije 116 civila – Muslimana, među kojima 32 žene i 11-ero djece. Za zločin se nikad nije pokajao, a kamoli tražio oprost. Ironija je da je prije nekoliko dana u organizaciji hrvatskog katoličkog sveštenika don Damira Stojića i uz blagoslov Katoličke crkve, Kordić održao predavanje o spoznaji Boga studentima u zagrebačkom Studentskom domu Stjepan Radić.

Postoji li bar nada da je pomirenje uopšte moguće?

– Da bi došli do pomirenja i pravde za žrtve važno je da se generacijama koje nisu sudjelovale u ratovima 90-ih predoči naša istina, ali i istina one druge, protivničke strane. Treba predočiti sve činjenice o ratu u Hrvatskoj 90-ih i pravim razlozima toga rata. Kako učiniti da se Hrvatska suoči sa zločinima počinjenim nad Srbima 90-ih, kada postoje brojni primjeri da se danas ustaše u Hrvatskoj slobodno slave i kada se negira genocid nad Srbima počinjen u Drugom svjetskom ratu.
Nada u pomirenje je moguća jer u Hrvatskoj postoje mnogi Hrvati poput Ante Tomića, Drage Pilsela, Hrvoja Klasića, Zorana Pusića, Vesne Teršalić, Ante Nobila, Viktora Ivančića, Borisava Dežulovića i mnogih drugih koji imaju uticaj na javnost i hrabro razotkrivaju zlo.

Koliko su porodice žrtava postale monete za politička potkusurivanja?

– Žrtve ratova devedesetih još nisu precizno utvrđene i pobrojane. Na morbidan način često se žrtve vlastite strane uvećavaju i ponekad mi se čini da se namjerno ne želi utvrditi tačan broj. Žrtve su baražno punjenje za neke buduće ratove. Umjesto da se stidimo što je do ratova uopšte došlo, rat se u Hrvatskoj slavi kao vrhunsko dobro. Monstruozni zločini koje su činile sve zaraćene strane su neoprostivi i nužno je na pravi način napraviti spomen obilježja tih stradanja. Potrebno je to porodicama žrtava da bi se priznala njihova žrtva. Ubijanjem nemoćnih civila svi narodi su se osramotili u proteklim ratovima i slažem se sa profesorom Todorom Kuljićem koji je rekao da bi trebali izgraditi – Muzej stida – u kojem bi svaka od zaraćenih strana u ratovima devedesetih imala svoju sobu . Olako se prelazi preko nesumnjivih činjenica – etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske krunisanog u akciji Oluja, etničkog čišćenja Srba sa Kosova i Metohije nakon dolaska snaga UN i nesumnjivih indicija o monstruoznoj trgovini organima Srba. Zaboravlja se na činjenicu da je JNA bila regularna vojska Jugoslavije i da je bespravno napadnuta od strane secesionističkih republika Slovenije i Hrvatske.

Kako biste opisali odnos Srbije prema porodicama žrtava?

Prošli ratovi i nisu u fokusu javnosti u Srbiji. Mediji jedva da objave i datume obilježavanja stradanja. Istakao bih dobru saradnju sa Komisijom za nestala lica Vlade Republike Srbije i njenim predsjednikom Veljkom Odalovićem koji daje podršku radu svih Udruženja porodica žrtava i redovan je učesnik Konferencija i okruglih stolova koje organizuje Koordinacija. Takođe, Komisija je napravila opsežan prijedlog mjera kako da se riješe važna pitanja iz ove oblasti na nivou države Srbije. Ne možemo istaći dobru saradnju sa resornim Ministarstvom za boračka pitanja gdje je, bez odjeka završio spomenuti prijedlog i inicijativa. Protekle godine podršku svojim učešćem na manifestaciji povodom Međunarodnog dana nestalih lica pružila je i predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić.

Koji problem Vam se čini najvećim u ovom trenutku?

– Po mom mišljenju najveći je problem što nisu otklonjeni mržnja i ambijent za nove ratove. Zlotvori spremno čekaju rat kao priliku za biznis. Ne zaboravimo da je rat donio ubistva oko 130.000 ljudi i raseljenje preko milion porodica, duševno osakatio, osiromašio i vratio pedeset godina unazad većinu građana bivše Jugoslavije. Rat u Hrvatskoj bio je prilika za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj i ogromnu pljačku srpske imovine. Mnogo će još vremena proći dok se ne saznaju prave činjenice kako je došlo do ratova devedesetih, ko je dogovarao preseljenja ljudi i upravljao našim životima. Skoro trideset godina nakon početka ratova ništa nije riješeno, živjeli smo i živimo u svakodnevnim pričama o tim ratovima. Ko je za sve to odgovoran? Niko, odnosno isključivo onaj drugi ili kako je Andrić pisao prije gotovo sto godina: „Kod nas mržnja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu i koja dovodi do uništenja ili samouništenja”. Vrijeme je da se to prekine i da sve činimo da mržnja prestane.

Odgovor na hrvatsku deklaraciju

Pjevač se osvrnuo i na nedavno objavljenu publikaciju Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 1991–1995. i Ratni zločini nad Srbima na Kosovu i Metohiji 1998 – 2004, čiji je izdavač Koordinacija, a priređivači su dr. Duško Čelić i njegova malenkost.

– U knjizi su obuhvaćeni narativi 30 masovnih zločina nad Srbima u Hrvatskoj i 15 masovnih zločina nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Iz svega prikupljenog jasna je nesumnjiva namjera etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske – počev od oktobra 1991. godine i evakuacije 26 sela u Požeškoj kotlini u podnožju planina Papuk i Psunj i ubistvu 71 osobe srpske nacionalnosti, preko napada na zaštićena područja tadašnje Republike Srpske Krajine u javnosti više poznatim akcijama Miljevački plato (22.06.1992.), Maslenica (22.01.1993.), Medački džep (09.09.1993.), Bljesak (01.05.1995.) i Oluja (4.8.1995) Ubistva Srba u Vukovaru, Sisku, Karlovcu, Gospiću, Zagrebu, Osijeku, Virovitici, Županji, logorima u Lori i Kerestincu, Ribarskoj kolibi i ciglani u Marin selu, zločini poslije akcije Oluja u selima Komić, Gošići, Grubori i Varivode, pojedinačne likvidacije – zastupnika u Hrvatskom Saboru Dušana Trivunčića, likvidacije porodice Zec u Zagrebu, porodice Roknić u Karlovcu, porodice Olujić u Županji i mnogih drugih su plod sistematske propagande i dopuštanja tih zločina od strane tadašnje vlasti, rijetko kažnjavanje i često unaprijeđivanje za zločine. Kreator hrvatske politike devedesetih Vladimir Šeks kaže da rat u Hrvatskoj nije završen i da je na redu „Borba za interpretaciju tzv. Domovinskog rata”. Hrvatska će ovu borbu i ovaj drugi dio rata teško dobiti, jer mnoge činjenice govore koliko je ta politika bila zločinačka prema dijelu svog naroda, prema protjeranim Srbima iz Hrvatske. Sa mnogo ironije mogu reći da je knjiga „prilog” Deklaraciji o Domovinskom ratu koju je Hrvatska donijela 2000. godine i po kojoj je taj rat pravedan, oslobodilački, legalan i odbramben – rekao je Pjevač.