Dan Republike u Petrinji sa zastavama i osmijehom kao sjećanje na djetinjstvo

Često se sjetim mladosti svoje rane, bezbrižnog djetinjstva i dana prepunih sreće kada smo utabanim petrinjskim stazama hrlili u radost isčekujući neki od onih dana koje ćemo da pamtimo dok smo živi i kojima ćemo se radovati i kada ostanu daleko u prošlosti, a koji će grijati našu dušu za sva vremena...

I tako smo i ne sluteći koliko nam je lijepo nizali dane mladosti u nadi da će onaj sljedeći biti ljepši i čarobniji od prethodnog da će nam baš sljedeće jutro ponuditi trenutak za nezaborav.

I bilo je takvih trenutaka i takvih radosti koje ostavljaju bez daha koje čuvamo kao drage uspomene, često i da nismo u tom trenutku ni znali koliko su nam značili i koliko su bili važni u našem odrastanju, koliko su veliki pečat ostavljali u našim srcima. Zbog toga je Dan Republike, 29. novembar zasigurno mnogima koji smo odrastali tokom osme i devete decenije prošlog vijeka ostao duboko urezan u sjećanje kao datum koji smo dugo isčekivali i radovali se svakom njegovom dolasku.Kao djeca radovali smo se Danu republike zbog prijema u pionire nas ili naše braće i sestara, slobodnih dana koji bi se protegli i na nedjelju dana, pa nismo morali ići u školu, učiti sve one složene ili prosto proširene rečenice, algebre i funkcije, hemijske formule i storijske činjenice o kojima je zavisila prošlost i budućnost svijeta. Odrasli nisu morali da idu na posao, a oni najstariji bi nam pričali svoj doživljaj revolucije koja traje i svi bi tih dana bili sretniji, nasmijaniji i sa nekom posebnim sjajom u oku šetali okićenim gradom, ulicama preko kojih su visjele hiljade malih zastavica jugoslovenskih republika i pokrajina

Volio sam Dan republike i zbog snijega, sankanja, a na Baniji je imao i poseban pečat zbog svinokolja koji je tih dana bio jedan od centralnih događaja gotovo svih petrinjskih porodica... Žalosno skičanje svinja značilo je bogatu trpezu tokom narednih mjeseci, gomilu kobasica, mesnih i krvnih (njih baš i nisam volio), pršute, ali i svih drugih mesnih specijaliteta po kojima je moja Banija bila prepoznatljiva nadaleko u svijetu. I svaka kuća imala je neku svoju malu tajnu, neki svoj mali dodatak koji je onoj primamljivoj kobasi davao poseban šmek, zbog kojeg smo kao djeca, često i bez razloga, više voljeli kobasice komišije preko puta ili sa lijeve strane nego one što su visjele na našem tavanu i koje su naši roditelji sa posebnim zadovoljstvom pripremali baš za nas.

A sve bi počinjalo posljednjim školskim novembarskim radnim danom kada bi bili skraćeni satovi zbog školske priredbe, u znak Dana Republike došli bi u školu u bijelim košuljama, sa plavim kapama (sa titovkom na čelu) i crvenim maramama, a nakon nastave užurbanim koracima hitali bi svojim kućama da se radujemo praznicima, igri, pjesmi, dobroj muzici i trpezi prepunoj radosti jer svako je imao neki od proizvoda koji je tih dana bio naš omiljeni zalogaj.

Od tada je prošlo više od tri decenije i ne mogu da vjerujem da smo se tih dana svi lažno radovali, da smo se tokom praznika pretvarali da volimo Dan Republike zbog istoriji i značaja koji je on imao za zajedničku zemlju i da nam nije stalo do zajedničkih slavnih dana koji su u zaborav odnijeli višestoljetno ropstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti.

Lijepe su bile kobase, užitak je bila i jurnjava niz ulice koje su vodile prema Vili, Trojstvu ili Roku, ali i spuštanje sankama niz nasipi ili Pigik, sve to je bila radost koju je u jednu cjelinu zaokruživao Dan Republike, praznik svih nas jednako čist i blistav kao pahulje snijega koje bi tih dana zasipale naše gradove.

Može biti da sam jugonostalgičar, jesam i ne krijem, ali i bez te nostalgije siguran sam da su iza nas ostali ljepši dani od ovih koje danas životarimo i koje danas preživljavaju naša djeca ne znajući šta je prava istinska dječja radost i igra sa drugarima iz ulice, a kamo,li iz nekog drugog dijela grada. A mi smo tokom našeg djetinjstva i robovanja u zemlji bez slobode hitali u potpuno druge dijelove grada da se nađemo sa najboljim drugom iz školske klupe i odigramo partiju karata, čovječe ne ljuti se ili provozamo biciklima, sankama i prljavim rukama "opranim" u snijegu na brzinu progutamo neki sendvič koji bi nam neko nabrzinu napravio i tutnuo u ruke da ne bi previše gubili vremena koje nam je trebalo za igru, zan još jedan gol, koš, ili spust sankama, za još jedan ulazak u kučicu zelenim ili plavim figurama i pobjedu koja je "život značila".

A nakon praznika vraćali bi se u klupe i pričali drugarima šta smo radili, kako smo se proveli i pisali sastave na temu "Kako smo proveli Dan Relublike" i niko od nas nije morao da bude maštovit, nismo morali da izmišljamo događaje koji bi voljeli da su se desili, a nikada ih nećemo proživjeti, jer smo imali dane prepune radosti i smjeha, istina bilo je i suza, ali u kojem djetinjstvu ih nije bilo,

Mnogi od nas i danas čuvamo one već požutjele, ponekad i pohabane fotografije sa prijema u pionire, kada samo se prvi put u životu zaklinjali na vjernost domovini koje više nema, a kojoj su mnogi ostali vjerni i decenijama nakon što je više nema jer kako kaže Abdulah Sidran: "I da je bila sto puta gora, 100 puta je bolja od onog što je nastalo nakon nje".

I ZATO JUGOSLAVIJO SRETAN TI 29. NOVEMBAR, DAN REPUBLIKE, MA GDJE DA SI!