Matin Božić na svome

VRGINMOST - Više od dvadeset godina Mato Žilić iz Vrginmosta potucao se po tuđim derutnim stanovima i sobicama koje prokišnjavaju, kucao na sva moguća vrata tražeći bilo kakav iole normalniji smještaj. Kad je već izgubio svaku nadu, dodijeljen mu je udoban stan u kojemu se, za sada, teško snalazi, jer još uvijek ne vjeruje da mu se sreća osmjehnula.

Prije nekoliko mjeseci "Portal Novosti" je pisao o teškoj stambenoj sudbini ovog čovjeka s invaliditetom kome skromna socijalna primanja od 900 kuna mjesečno nikako nisu dovoljna da normalno živi. No, socijalna crkavica nije bila njegov glavni problem. Matine nevolje i tragedije započele su još sedamdesetih kada ostaje bez oba roditelja, a brat Anto smrtno je stradao kao dvadesetogodišnjak. Ostavši potpuno sam, nikada se nije oženio, živio je kao podstanar, krečio sobe i fasade pa je nekako preživljavao. Neposredno pred rat otišao je za poslom u Karlovac.

- U Karlovcu sam stanovao kod jednog policajca koji je stalno bio na terenu. Tražio je od mene da čuvam kuću i njegovo dijete, pa sam se o tome skrbio sve do kraja rata. Čim je minula Oluja, vratio sam se u Vrginmost gdje su me ljudi poznavali, pa sam tako mislio, bit će opet nekakvog posla. Tražio sam nekakav stančić ili smještaj od Općine, ali bez rezultata, pa sam dugo stanovao kod jednog poznanika, danas pokojnog. Napokon su mi dodijelili nekakav stan u kojemu je živjela starija gospođa. Ona je vrlo brzo umrla, a mene je iz stana istjerao neko čovjek tvrdeći da je on tu kuću kupio. Kasnije se ispostavilo da kuća nije prodana, ali bilo je kasno jer sam već bio na ulici. Potucao sam se neko vrijeme, a onda mi je dodijeljen smještaj u napuštenoj i ruševnoj zgradi u centru Vrginmosta. To je bila nekadašnja menza u kojoj su se hranili radnici Drvnog kombinata. U zgradi nije bilo ni struje ni vode, a drveni WC bio je daleko u dvorištu. Jedina voda je bila iz slavine u dvorištu. To mi je bila kupaonica, na plus 30 i na minus 20 stepeni - objašnjava Mato.

Kad je ostvario socijalnu pomoć, strpljivo je podnosio neljudske uvjete za život. Nikome se nije žalio već je, poput nekog Robinzona, živio u zapuštenoj zgradurini koja se svakoga časa mogla urušiti. Prilagodio se životu bez struje i vode. Pokušavao je u početku riješiti problem, ali od obilaska kancelarija i ureda nije bilo nikakve vajde. Činovnici bi uvijek pronalazili nekakve razloge zbog kojih mu se ne može uvesti struja i voda, pa je napokon odustao od pisanja zahtjeva i moljakanja. Prihvatio je činjenicu da mora biti u mraku, pomirio se s bijedom koja ga je sve više stezala i od nikoga nije tražio više ništa.

No onda, prije nekoliko dana, ošinulo ga je kao grom iz vedra neba. U vlažnom ćumezu bivše radničke menze posjetila ga je Danijela Žmukić, pravna savjetnica nevladine udruge Projekt građanskih prava Sisak i obavijestila ga da mu je dodijeljen komforan stan u stambenoj zgradi usred Vrginmosta i da odmah može preseliti. Zajedno su otišli do zgrade u ulici kralja Petra Svačića 29 i Mato je vlastoručno otključao stan od 35 kvadrata u kojemu su već čekale stvari nekoliko donatora, gradske organizacije Crvenog Križa Sisak i UNHCR-a.

- Nisam mogao vjerovati svojim očima. Sve novo, sve lijepo, ništa ne prokišnjava, na prozorima stakla umjesto najlona, voda u slavinama, struja u svjetiljkama i utičnicama, u kupaonici topla voda. Što da vam kažem. Ako postoji raj, evo ga, tu je! - rekao nam je Mato ushićeno.

Kako je po zanimanju soboslikar, Mato se odmah uhvatio posla i okrečio zidove, a sada polako razmješta stvari, namještaj i novi štednjak. Tako će Božić i Novu godinu nakon nekoliko desetljeća provesti u čistom i toplom okruženju.

- Ovdje je bila riječ o hitnom stambenom zbrinjavanju, a da bi Mato Žilić napokon dobio pristojan smještaj, trebalo je mnogo upornosti i rada, posebno kada je riječ o savladavanju besmislenih administrativnih i drugih zapreka. Nevladina udruga Projekt građanskih prava Sisak provedbeni je partner UNHCR-a i zajedničkim djelovanjem sa sisačkim Crvenim križem, a svakako i zbog vašeg napisa u "Novostima", uspjeli smo Žilića smjestiti u pristojan stan. Mjesečni najam Mato će plaćati 92 kune, na osnovu sklopljenog ugovora o najmu. Bitka za Matin stan započela je 2015. godine kad smo podnijeli prvi zahtjev za stambeno zbrinjavanje Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje i slučaj je završio na Upravnom sudu. Prije nekoliko mjeseci podnijeli smo ponovni zahtjev i stiglo je pozitivno rješenje - Mato Žilić je, napokon, stambeno zbrinut - objasnila je Danijela Žmukić. Bilo bi jako lijepo kada bi problemi i drugih banijskih Robinzona, beskućnika i povratnika kojima kuće nisu obnovljene, uskoro bili riješeni na sličan način.

VODOOPSKRBA NEMA MILOSTI

Ipak, neće se još uvijek Mato Žilić tako jednostavno riješiti one vlažne straćare u kojoj je do sada živio. Naime, u dvorištu bivše radničke menze postoji javna slavina koju su koristili mnogi mještani Vrginmosta za pranje automobila ili zalijevanje obližnjih vrtova. Kako u Vodoopskrbi i odvodnji Topusko nisu mogli ući u trag nepoznatim korisnicima gradske vode, jednostavno su Mati, pošto živi u zgradi u čijem je dvorištu slavina, poslali račune za vodu za 2016. i 2017. godinu u iznosu od 800 kuna. Kako su to izračunali i zašto su to "prikrpali" Mati, nije jasno, pa smo o time pitali direktora Vodoopskrbe Topusko Tomislava Perčinlića.

- Čujte, svi tako kažu: "nisam ja trošio vodu i nemam s tim veze", navikli smo mi na to. Ono što se potroši, treba i platiti - kategoričan je direktor. Pokušavamo objasniti da je Mato Žilić koristio dnevno samo litru, dvije vode za piće, da nema ni vodovoda ni slavina u stanu, no Perčinlić je jasan da jasniji ne može biti.

- "Odrezali" smo mu samo 34 kune mjesečno, to nije puno, neka plati, pa neka se onda odjavi, jer računi će i dalje stizati - kaže direktor. To što je to, prilično nerazjašnjeno dugovanje cijela Matina mjesečna socijala, Perčinlića se ne tiče i po njemu stvar je vrlo jednostavna - ako ne plati, ima drugih načina da se dugovanje naplati.